Piše: Vuk Bačanović
Neposredno nakon stavljanja veta na zahtjev Palestine za članstvo u Ujedinjenim nacijama, zamjenik američkog ambasadora pri UN, Robert Vud objasnio je da je to zapravo u interesu Palestinaca: “Sjedinjene Američke Države i dalje snažno podržavaju rješenje o dvije države. Ovo glasanje, dodao je principijelni i brižni ambasador, ne odražava protivljenje državnosti Palestine, jer “ona može proizaći samo iz direktnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca.” Sada je sve jasno! Američka podrška rješenju dvije države postoji samo pod uslovima kada do takvog dogovora, američkom podrškom, nikada neće doći, odnosno pod uslovima kada je druga država i narod koji bi trebali biti dio tih imaginarnih direktnih pregovora, opet američkom podrškom, u procesu nestanka.
Drugim riječima, život ili smrt nekog naroda zavisi isključivo od njegovog (ne)uklapanja u imperijalne interese lišene humanosti proporcionalno licemjernim frazama kojima ti interesi bivaju saopšteni. Na isti način, istorijske patnje i stradanja određenog naroda postaju dostojni empatije samo ukoliko imperijalni propagandisti ocijene da politički trenutak opravdava njihovo uklapanje u imperijalni narativ. Istorijske patnje jevrejskog naroda u Evropi od getoizacije, protjerovanje pa do pogroma, su tako patnje dostojne opštečovječanskog sažaljenja, iako u vrijeme kada je nacistička Njemačka donosila rasne zakone nisu bile na cijeni, barem ne koliko kalkulacije o korisnosti nacista u eventualnom obračunu sa boljševizmom, ali prilike su se vremenom promijenile, tako da su te patnje i dalje imperijalna legitimacija dehumanizacije “beskorisnih” patnji poput one palestinske.
Vuk Bačanović: Ursula fon der Genocid | Žurnal (zurnal.me)
Nekako u isto vrijeme Parlamentarna skupština Savjeta Evrope podžava prijem Kosova u ovu organizaciju, dok prijem ovog, imperijalnom politikom, otcijepljenog dijela Republike Srbije u UN, ostaje zacrtani imperijalni cilj koji Srbija mora prihvatiti kao svoj, ukoliko želi biti smatrana dijelom civilizovanog svijeta po imperijalnim aršinima. Ovdje je rješenje dvije države, odnosno Kosova odvojenog od Srbije, jedino koje dolazi u obzir, jer jedino albanska istorijska patnja, imperijalnom procjenom, proklamovana za ljudsku, a srpska bez obzira na svoj kontinuitet od više stotina godina nije ništa drugo do mitologija koju treba odbaciti kao besmislicu. Ma koliko nas opustošenje srpskih zemalja red osvetničkom osmanskom ekspedicijom na kraju 17. i početkom 18. vijeka, pa tako i Metohije i Kosova, a koje je upamćeno perom savremenika, daskala Atanasija, u mnogome podsjeća na snimke iz Gaze:
I tako kroz deset godina, od tog ljutitog rata, mnogo plodna i izobilna i mnogoljudna zemlja srpska zapusti sva i gradovi svi i sela sva zapustješe i manastiri… U sadašnje vrijeme pustio je Gospod na Srpsku zemlju: prvo pomor i potom opet mač i pomor zajedno i plenjenje i glad ljutu, da su jeli ljudi srpski pseće meso i meso ljudi mrtvih, koji su pomrli od gladi. Sve ovo u dane moje bi i oči moje vidješe. I ležahu leševi pomrlih ljudi po ulicama velikog Beograda i po svim zemljištima njegovim i po svim putevima njegovim ležahu mrtvi. I ne bijaše onih koji pogrebavaju. A koji živi hodahu ne bijaše u njih izgleda ni krasote ljudske, no bijahu pocrnjeli od gladi… I tako skončaše i ne osta ni deseti dio ljudi. Oni koji su ostali, izbjegoše i ostaviše je pustu svu.
U istoj mjeri kao pred nizom neoborivih činjenica koje ukazuju da patnja ljudskih bića Gaze nije posljedica vladavina Hamasa i da bi se događalo manje-više isto ma ko u njoj vladao, imperija pati od simuliranog sljepila pred argumentom da istorijska srpska patnja na Kosovu i Metohiji nije jeftinija od albanske i da enklave u kojima, ono što je od srpskog naroda preostalo još uvijek živi, po svom postanku nisu mnogo drugačije o palestinskih enklava na Zapadnoj obali. S tim da Izrael ne priznaje državu Palestinu, već, kao i SAD, državu Kosovo i što Palestinci imaju barem nešto što se oficijelno naziva “samouprava”, dok se kosovskim Srbima uskraćuje i zajednica opština.
Vuk Bačanović: Nesnosno frfljanje | Žurnal (zurnal.me)
Ali ima i gore od toga. Najtragičniju stranicu dehumanizacije srpske patnje danas još uvijek ispisuju lažni srpski dokazivači nepravde, ideološki potomci onih kojima je krajem osamdesetih bilo ispod časti biti “prezren u svijetu” kao Palestinci. Koji su pomislili da ćemo, budemo li zauzeli parazitsku pozu globalnih vlastelina kolektivnog zapada, ukoliko odbacimo Franza Fanona, a prigrlimo Juliusa Evolu i, kroz prizmu njegovih arisokratsko-paganskih fantazmagorija preinačimo lik kneza Lazara, to zaista i postati. Uzalud kada od Mahmuda Derviša i Miloša Crnjanskog dobijamo jednog pjesnika, kojem se, kud god krenemo, vraćamo ponovo:
Otac je moj iz zemljoradničke porodice
A ne od bogatih plemića!
Djed mi je seljak
Bez roda i soja!
Kuća je moja koliba trošna
Sazdana od trstike i pruća
Moj narod nije steg carski što se vije,
nego majka obeščašćena.
Znoj i sirotinja i mržnja što tinja
u stidu zgarišta i stena.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
