Potmulo i iz velike daljine dopiru plotuni ispaljeni davno, kao grmljavina pod oblacima, zaglušena pritiskom što sliva nejasnoće u jedan ljevak kroz koji zajedno sa svojim neznanjem propadamo snivajući slike koje nismo razabrali.
Razgovor od prije nekoliko dana na jednom Youtube kanalu, pod nazivom Slavija info, koji je urednik Ljubomir Stefanović vodio sa jednim od osnivača pokreta MI, podsjetio me na početak devedesetih, na sam osvit građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji i možda najveće, po mnogo čemu značajne i simbolične devetomartovske demonstracije u Beogradu 1991. godine. Kad bi se danas pitali „šta bi bilo kad bi bilo“ i da li bi recimo bilo rata da je onomad opozicionar Vuk Drašković iz SPO-a, sa ostalim iz tadašnjeg jedinstvenog DS-a, srušio kojim slučajem Slobodana Miloševića i vladajuću Socijalističku partiju, ne bi se dugo premišljali. Ostaje to vječna tajna, ali pismo koje je Drašković uputio u tim danima hrvatskom lideru, ipak razvrgava neke iluzije da bi se promjenom vlasti u Srbiji taj rat izbjegao. Kako se zapravo ostvarila ta asocijativna veza, možda ne baš uočljiva na prvi pogled, između tih dana ranih devedesetih i aktuelne političke zbilje kroz pomenuti razgovor?
U jednoj polemici tokom intervjua na Slaviji info, urednik Stefanović pokušava doći do Pavićevog odgovora, šta bi to srpska prozapadna opozicija mogla još da uradi, a da aktuelna vlast već nije uradila kao adekvatni odgovor odnosno ispunjenje traženih zahtjeva. Pavić tvrdi da je politika kojoj naginje predsjednik Srbije, a to je politika bliskih odnosa sa Moskvom i Pekingom, manje zlo od onog političkog kursa kojim bi krenula prozapadna opozicija da kojim slučajem dođe na vlast. Na potpitanje zar Srbija već ne prodaje naoružanje Ukrajini, iako zvanično nije uvela sankcije Rusiji, Pavić se nevješto brani kontrapitanjem gdje to piše, kako se zna ko je krajnji korisnik i slično, no brzo odustaje od svoje odbrane, iz koje je u jednom trenutku na važna pitanja iskoristio „tajnu oružje“ psiholigiziranja pa je Stefanovića pogodio kao „obuzetog“ Vučićem.
Važan dio polemike je Pavićeva teza da ako ne izgovorimo da je Kosovo predato, onda ono nije predato. Odnosno, ako se držimo toga da Predsjednik nije potpisao tzv. njemačko-francuski plan rješenja za Kosovo, dokument koji definiše proces razdruživanja Srbije i Kosova i Metohije kao dvije nezavisne države – ali ipak sprovodi po dogovoru tačke sporazuma – on ga nije priznao. Ako zatvorimo oči i ne vidimo direktnu opasnost, ona ne postoji. Pavić ne vidi kosovske tablice na drumovima Srbije i on koji je na početku razgovora pokušao izgledati uvjerljivo u tvrdnjama da su se svi koji su proricali njegovu i političku strategiju dr Nestorovića prevarili i da oni nisu prevagnuli na stranu vladajuće koalicije ni na republičkom, a ni na beogradskom nivou – u toku same emisije ipak, kroz svoje stavove te iste sumnje i nagađanja nepovratno produbljuje. Reklo bi se da se ono što je ostalo od Pokreta MI najviše bori za mjesto koje je nekad u režimu Slobodana Miloševića zauzimala Šešeljeva SRS.
Šešelj je opet na starim pozicijama, ali kudikamo slabiji i odavno pročitano štivo. SPS dovoljno oslabljen i realno otvorio se prostor za politički subjekt koji bi bio glasnogovornik, istovremeno i tumač šta je Vožd htio da kaže. Da objasni svima onima koji odbijaju da povjeruju, da filtrira i preformuliše stvari, upravo ono što se za sad čini na nekoj zamišljenoj neopredjeljenoj sredini na kojoj čuči pokret MI.
Dakle, pismo upućeno F. Tuđmanu, nekadašnjeg harizmatičnog opozicionog prvaka Drašković Vuka, nakon čijeg su poziva na juriš odjeknuli pucnji na beogradskim ulicama 1991. i pale srpske glave, otkriva da je mir umjesto sukoba te iste godine na prostoru još uvijek postojeće SFRJ bio sistemski neprihvatljiva opcija. Mir nije bio planiran, ko god bio vlast u Srbiji. Petokrake i kokarde, Peking, Moskva, ili Vašington, istok ili zapad, retorika je promjenjljiva i zaboravljiva, ako granate moraju biti isporučene Ukrajini, sasvim je svejedno hoće li ih isporučiti Đilas (koji to očito još nije uradio), ili to radi aktuelna vlast, ali nam Pavić kaže da je ipak bolje da to radi Vučić. Možda su ipak baš te okolnosti ko je na vlasti pogodovale izvanrednom dometu srpske municije.
Može li se na glupo i besmisleno pitanje odgovoriti valjanim odgovorom? Da li se može napraviti pravi izbor ako nema alternative, ako su ponuđene opcije polovi istog zla? Retorika pokreta MI tokom višegodišnjih Jutjub propovijedi bila je baš, gađajući u centar, da, mi smo alternativa. Pavić nam ubjedljivo kaže da nisu.
Na martovskim demonstracijama pojavio se jedan čovjek van sistema. Bila je to, njegova Svetost blaženog pomena, Patrijarh srpski Pavle. Kod Terazijske česme studenti su ga izviždali, socijalisti na kontramitingu na Ušću su se razišli prije no im se starac obratio. Nisu Srbi ni pod razno htjeli čuti poruke razuma tih dana.
U intervjuu na Slaviji, nakon tačno sat vremena, Pavić se opet dotiče politike spoljnih poslova Rusije, posredno da objasni kako oni znaju šta rade ne reagujući na jasne dokaze o srpskim granatama na ukrajinskom ratištu, pa pominje još jednog čovjeka koji se oteo matrici, ni manje ni više nego blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, te njegovo preporađajuće upravljanje crnogorsko–primorskom Mitropolijom, prepoznaje Pavić kao secesionostičko u pravcu odvajanja ove eparhije od SPC, a to je kako konstatuje on, ruska spoljna politika dugo tolerisala. Rakovićevski uvidi nisu preporučili Pavića kao nekog ko razumije unutar srpsku stvarnost. Iako je nekoliko puta pomenuo Krajinu i negodovanje koje je stigao da izrazi na protestima u prošlosti ovaj američki đak. Je li protestovao samo da bi mahao tim kao sa biografijom dokazanog „srpskog rodoljuba“ pokazaće sljedeći politički koraci ali za sad više njegovi istupi oponiraju opoziciji nego poziciji. Sav njegov trud je sitan vez odbrane neodbranjivog – srpskog režima.
Srpska žuta štampa ovih dana ne propušta da se ne dotakne Laneta Gutovića. Niti će mediji da otkriju sadržaj njegove posljednje volje, niti zadovoljiti oštećenu stranu koja je izabrala da se u srpskoj javnosti olakša i izjada. Ali jedno će biti postignuto. Izvanrednog i neponovljivog „Šojića“ iz proročke Bele lađe – koja bi možda u nekim školama budućnosti mogla biti lektira za nova pokoljenja iz predmeta Građansko vaspitanje – Laneta Gutovića (koji za razliku od aktuelnih političara koji bi poput Šojića iz popularne serije zaposjeli kormilo po svaku cijenu bez obzira na neznanje i svaku drugu nepodobnost, nije štedio riječi u kritikama sistema i pogotovo njegovog glavnog mađioničara) ovako će veliki dio puka zapamtiti kao nepravednog oca i čudaka koji je kako reče komšinica – u prodavnicu odlazio u vojnoj uniformi sa sve beretkom na glavi u vojnom kamionu. Neko očito te Lanetove bolno istinite dosjetke i analize ne može zaboraviti.
Stanari UHAPSILI Relju Ognjanovića i zadržali ga do dolaska policije!
Profesor Davor Kalajdžić i stanari zgrade u Vojvode Stepe, izvršili su građansko hapšenje direktora PIO fonda i bliskog prijatelja Danila Vučića.
Najpre je zadržano dvoje aktivista SNS koji su sa biračkim… pic.twitter.com/Guz9O7ao9b
— Nemanja Šarović (@NemanjaSarovic) March 15, 2024
Da je jedini i prvi izbor, Ustav i zakoni, i oni koji će ga sprovoditi i poštovati, pokazuje primjer građanske hrabrosti odvažnog profesora Davora Kalajžića i građansko hapšenje aktivista SNS-a koji su sa spiskom obilazili stanove u ulici Vojvode Stepe na Voždovcu. Profesor Kalajžić, zajedno sa svojim komšijama, pozvao je policiju a aktivisti su zadržani do dolaska pripadnika MUP-a, kojoj je potom prijavljena grupa aktivista zbog kršenja zakona o tajnosti ličnih podataka građana, pri tom tražeći od organa reda da se ispita kako su osumnjičeni došli do problematičnih spiskova za njihovu zgradu ali i čitav Voždovac.
Na snimcima koji kruže društvenim mrežama se vidi ipak da pristigla policija legitimiše stanare, ali ne i aktiviste. Dobar primjer da odgovoran građanin treba krenuti od svog dvorišta, svog ulaza insistirajući na poštovanju zakona. Velike parole znače veliki cilj, onda redom veliku frustraciju i veliku patnju.
Upravo profesor Kalajžić gostovao je nešto ranije na Slaviji info i urednik Stefanović se na sličan način interesovao za pitanja Kosova i Metohije kao i prilikom intervjua s Pavićem. Veoma razložno, Kalajžić je konstatovao da su prilike sa južnom srpskom pokrajinom izuzetno teške, da je priča zahvaljujući srpskoj administraciji dovedena do ruba, da je pitanje proglašenja okupacije takođe diskutabilno jer su 700 hiljada do milion Albanaca koji tamo žive srpski državljani, samim tim, spekuliše Kalajžić, kako proglasiti okupaciju od vlastitih građana. Ono što je neizrečeno, a visi iznad tih riječi jeste – kako proglasiti okupaciju koju je zdušno pomogao srpski režim, kako proglasiti Srbiju okupiranu od nenarodne vlasti koja od Srbije radi ono što bi okupator radio: krčme dijelove teritorija za iskopavanje i rudarenje, sijeku šume te je Srbija za pet godina ostala bez polovine svog šumskog fonda, prepuštaju bez truda i domaćinskog staranja čitave oblasti kao što je južni dio Vranjske doline gdje uopšte država Srbija nije prisutna, dogovaraju i pristaju na štetne i razvlašćujuće sporazume…Pišem ovo 17. marta, u Nedjelju praštanja i na dvadesetu godišnjicu šiptarskog pogroma na Kosovu i Metohiji, danas je i Sveti Patrik, Irski i pravoslavni. Na BBC-ju na srpskom jeziku, danas, na Bijele poklade pred početak Svjetlog Vaskršnjeg posta, članak o Ramazanu i kako post utječe na zdravlje. Nered je veliki, ali krenimo od sopstvenog uma, pokajmo se i oprostimo bližnjima, krenimo od svoje kuće, ulaza i svog dvorišta, bez velikih zamisli. Mali cilj, mala ispunjenja i male radosti, na kraju država reda i zakona, u kojoj neće ni biti važno ko joj je na čelu, dok god sprovodi i poštuje zakon, ono što je Liturgija Crkvi Hristovoj, Ustav i zakon su državi.
Aleksandar Tutuš
Izvor: Stanje Stvari
