Kada ne možemo da obujmimo gabarite nečije ličnosti, mi za tog čovjeka kažemo da je – neobičan. Upravo takav je bio Ljubo Perunović.
Ljubomir Jovanov Perunović rođen je 24. februara 1935. godine u Tunjevu, u Pješivcima, podno manastira Ostroga, u bratstvu koje vodi porijeklo od Stevana Potolića iz Banjske na Kosovu, koji je poginuo u bici na Kosovom polju 1389. godine. Višu gimnaziju završio je u Kragujevcu i potom, 1960. godine, Pravni fakultet u Beogradu. Po završetku fakulteta godinu i po dana radio je u struci, jer je imao stipendiju od ITM. Nakon što je odradio stipendiju, otišao je na Zapad. U Francuskoj je dvije i po godine učio francuski jezik. Onda otišao u Kanadu gdje je izvjesno vrijeme radio fizičke poslove. Magistrirao je 1975. godine na Odjeljenju za rusku književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji, čije je sjedište u Vankuveru. Na Državnom univerzitetu u Berkliju, u Kaliforniji, slušao je predavanja Česlava Miloša o Dostojevskom.
U posljedih pedesetak godina, preko ljeta je ispirao zlato na rijeci Klondajk, u slabo naseljenoj oblasti Jukon, na sjeverozapadu Kanade, uz Aljasku. Zlato ovdje pronađeno 1896. godine rezultiralo je „klondajškom zlatnom groznicom“. Kada bi zahladilo toliko da više nije mogao da ispira zlato, vraćao se u Evropu: u Rusiju, Beograd, Nikšić i – rodno Tunjevo. Svake godine išao je i u Južnu Ameriku, u Kostariku. Kada je jednom bila pala cijena zlata, par godina je sakupljao gljive, u Kanadi i SAD.
Njegova turbulentna priroda izvela ga je na proteste u Parizu u maju 1968. godine, koje su započeli studenti „protiv kapitalizma, konzumerizma, američkog imperijalizma i tradicionalnih institucija.
Živio je i sa hipicima. Nije, kao mnogi od njih, živio u zajedničkim porodicama i nije koristio drogu, ali osjetio je, pa i donekle poprimio, njihovo poimanje slobode.
U divljini Jukona, sa ljudima sa raznih strana svijeta koji ne zaključavaju vrata svojih kuća u kojima su, kao i on, čuvali zlato dobijeno ispiranjem, usisao je sokove Božije tvorevine prirode na kojima se izbrusila njegova ličnost – njegov senzibilitet i ukupni životni vrjednosni sistem u kojem je poživio svoj dugi zemaljski vijek.
Objavio je knjige: „Razgovor sa kosovskim mitovima“, „Srbi u sudaru sa savremenim svijetom“, „Čarobni sjever“, „Traženje Bogom dane prirode“ i „Globalizam, čitaj satanizam“.
Bio je akademik Razvojne akademije Srba i povjerenik za Crnu Goru Pokreta srpske sabornosti od njegovog osnivanja 2021. godine, član Predsjedništva Svesrpskog slovenskog pokreta, učesnik Jubilarnog sveslovenskog kongresa, Moskva – Sankt-Peterburg, 26. maj – 3. jun 2017. godine…
Za svoj književni rad u Moskvi je dobio nagradu „Glas anđeoske Rusije“.
Zlato na Klondajku ispirao je do prošlog ljeta, iako mu je već bilo bezmalo 90 godina. Kako tijelom, bio je vitalan i duhom. Prošle godine Razvojna akademija Srba objavila mu je knjigu „Globalizam, čitaj satanizam“. „Sve svjetske podjele na nacije, države, vjere, na istok i zapad, na sjever i jug, na obojene i neobojene, na bogate i siromašne – sve je to površno pri glavnoj podjeli koja je dovela čovječanstvo na raskrsnicu puteva: na put božanski ili put satanski; na put opstanka ili put nestanka“, poruka je ove njegove knjige.
Koliko i pritivnik zapadnjačkog globalizma i novopaganske ideologije kojim je on utvrđen, bio je slovenofil i rusofil. Svoje rodoljublje potvrđivao je djelom. „Ni na kraju svijeta nijesam mogao imati mira dok nijesam napisao svjedočanstvo o vremenu i prilikama koje su donijele kataklizmu našem narodu a koju su sa lakoćom predviđali naši bistriji ljudi čak i bez mnogo škole. Ova knjiga je osmišljavanje njihovog otpora komunizmu“, napisao je 1993. godine u posveti svog samizdata „Srbi u sudaru sa savremenim svijetom“, u kojoj je ukazao na presudni uticaj svog oca Jovana, čiji je „iskonski srpski moral bio je u potpunoj suprotnosti sa vremenom u kome živimo“. na oblikovanje njegove ličnosti.
Ljubomir Jovanov Perunović biće sakranjen pored crkve u Drenoštici, u Pješicima, 23. januara u 15 sati.
