U novogovoru zapadnog Balkana, termin „sekularizam“ je u nekom trenutku postao izuzetno popularan. U tom kontekstu, skorašnja izjava Bakira Izetbegovića povodom najnovijih događaja u Crnoj Gori mnogima može djelovati neupitno. Ovako je, dakle, govorio Izetbegović Bakir: „Nikada nije dobro kada se vjera i politika pomiješaju. To obično bude na štetu vjere. To nije dobra kombinacija. Kada se vjerske zajednice umiješaju u politiku to bude na štetu mira i ljudskih života. Srpska pravoslavna crkva to radi uporno već skoro dva vijeka“.
Nikada nije dobro kada se vjera i politika pomiješaju. Što bi rekao Fridrih Niče: Also sprach Bakir. Navedeni Bakir je predsjednik Stranke demokratske akcije i sin jedinac njenog osnivača i prvog predsjednika. U trideset godina njene istorije, kakav je bio odnos SDA prema miješanju vjerskih zajednica u politiku? (Neću ovdje uopšte ulaziti u pitanje kako se to vjera i politika miješaju kad jedna vjerska zajednica, u vlastitoj vjerskom objektu, koji je, dakle, u njenom vlasništvu, izvrši ceremoniju ustoličenja vlastitog velikodostojnika niti ću pokušavati da zamišljam kako bi reagovala SDA na eventualni pokušaj da građani Podgorice spriječe da se u Podgorici ustoliči reis Islamske zajednice u Crnoj Gori.)
Od osnivanja SDA, ona je potencirana kao „stranka vjerničkog naroda“. Ako bi njeni lideri i promucali nešto o „sekularizmu“, obavezno je slijedilo neko „ali“: tipa društvo treba biti sekularno, ali nipošto i ateističko. Rokali su se slogani o tome da se „vjera više nikada neće vraćati među četiri zida“.
Uoči prvih izbora, različiti predstavnici različitih vjerskih zajednica su manje ili više otvoreno pozivali da se glasa za kandidate „svojih“ nacionalnih stranaka, ali i onih drugih, samo ne za mrske „komuniste“. Tarik Haverić je nezaboravno pisao o „dželatima koje su ustoličili džemati“ pojašnjavajući da su u novembru 1990. „hiljade nena u dimijama izlazile po prvi puta u životu na slobodne izbore i drhtavom rukom zaokruživale imena svojih budućih krvnika, zato što su ih tako naputili seoski imami“.
Od svog osnivanja SDA na različite načine politički (zlo)upotrebljava Islamsku zajednicu te u tom kontekstu nikada nismo čuli mudre riječi kako „nikada nije dobro kada se vjera i politika pomiješaju jer to obično bude na štetu vjere, pošto to nije dobra kombinacija: kada se vjerske zajednice umiješaju u politiku to bude na štetu mira i ljudskih života.”
Politički događaj koji je možda i temeljno odredio budućnost Bosne i Hercegovine bio je referendum o nezavisnosti iz 1992. godine. Dan uoči referenduma, Rijaset Islamske zajednice i Mešihat Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu uputili su zajednički apel svim pripadnicima Islamske zajednice i svim Muslimanima da izađu na referendum i glasaju za suverenu i nezavisnu BiH. U apelu je naglašeno da izlazak na referendum nije samo građanska, nego i vjerska dužnost. Po nalogu Mešihata, apel je u cjelosti pročitan u svim džamijama u kojima je klanjana džuma. Bio je, dakle, petak, a referendum je održavan u subotu i nedjelju. Nije zabilježeno da je nekom iz SDA tada zasmetalo što su se „vjera i politika pomiješale“.
Nije, međutim, Islamska zajednica bila jedina vjerska zajednica koja je uticala na rezultat referenduma. Poznato je da je izvorno referendumsko pitanje bilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda, Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“, no da je HDZ BiH pod rukovođenjem Mate Bobana zaprijetio da će Hrvati bojkotovati referendum ako se navedeno pitanje ne zamijeni tzv. „livanjskim“ koje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih, suverenih naroda – hrvatskog, srpskog i muslimanskog u njihovim nacionalnim područjima kantonima“.
Na teritorijama gdje su većinski živjeli Hrvati, odziv na referendum nije bio sjajan prvog dana, odnosno u subotu, ali drugog dana, u nedjelju, poslije mise, ljudi su pohrlili na glasanje. Po ogromnoj većini interpretacija, ključnu ulogu je odigrala crkva, odnosno poruke sveštenika na misama da se na referendum obavezno izađe i glasa za nezavisnost BiH.
Ne samo da rukovodstvu SDA, bilo kojem bivšem ili sadašnjem, to „miješanje vjere i politike“ nije smetalo, nego se potenciralo kao pozitivna stvar u intervjuima, tekstovima i izjavama najrazličitijih bošnjačkih političara, patriota i intelektualaca, da bi se od tih i takvih istupa mogla komotno napraviti knjižurina od nekoliko hiljada stranica.
I mogli bismo, naravno, širiti priču na mnogobrojne čisto političke poruke Mustafe Cerića u vrijeme dok je bio reis, na poziv reisa Kavazovića da se nipošto ne dozvoli da „vlah vlada u Srebrenici“, ali i ovo je sasvim dovoljno da vrlo plastično dokaže da kad Bakir Izetbegović kaže „Nikada nije dobro kada se vjera i politika pomiješaju. To obično bude na štetu vjere. To nije dobra kombinacija. Kada se vjerske zajednice umiješaju u politiku to bude na štetu mira i ljudskih života”, to se odnosi samo na Srpsku pravoslavnu crkvu.
U gromoglasnom krešendu „buke i bijesa“ što su pratili ustoličenje Joanikija, citirana izjava Bakira Izetbegovića čak i nije najsramotnija i najodvratnija, ali dobro pokazuje koliko je jedna vrsta licemjerja postala normalizovana i skoro institucionalizovana. U javnosti zapadnog Balkana, svi se u teoriji pozivaju na visoke apstraktne moralne norme, a u praksi bi da one važe jedino za Srbe.
Muharem Bazdulj
Izvor: Preokret.info
