Piše: Ivan Bulatović
Pred nama je još jedan praznik Rođenja Hristovog. Kao što bi svi pravoslavni hrišćani trebalo da znaju, tog dana posebno proslavljamo nebivalo čudo – dolazak Boga u ovaj svijet i njegov ulazak u maticu života našeg.
Uzimanjem tijela ljudskog, prevječni Bog, kroz drugo lice Svete Trojice – Sina i Logosa, uzima na sebe svu strahotu grijeha i smrti koja je čovjeka pratila, da je ukloni i prirodu ljudsku iscijeli, darivanjem života vječnoga. I kao što se Božije ovaploćenje dogodilo u mrkloj noći neznanja i hladnoći beznadežnosti kao svjetlost koja svijetli i “tama je ne obuze”, tako i mi sada, u sred dugih i hladnih noći zime, užižemo materijalnu svjetlost i pjevamo dolasku Gospodnjem, koji nam daje nadu na dolazak proljeća vječnog Carstva nebeskog koje je njegov dar ljubavi nama.Ta materijalna svjetlost, koja treba tek da nam napomene o onoj istinskoj, duhovnoj svjetlosti, razgorijeva se u navečerje praznika, na Badnje veče, kada na oganj, pored uobičajenih drva stavljamo jedno posebno odabrano drvo – Badnjak drvo hrasta, koje je u našem narodu postalo svojevrsni amblem Božića i koje se, prelaskom našeg naroda iz paganizma u hrišćanstvo, preobrazilo iz samostalnog objekta obožavanja u simbol Hristovog dolaska među nas i njegovog žrtvovanja za nas, čija je najava samo bogoovaploćenje koje na Božić slavimo.Ovaj lijepa praznična slika, ili bolje rečeno ikona događaja koji proslavljamo imala je svoj folklorni i običajni aspekt, koji je bio upotrebljiv u uslovima života na selu u okvirima porodičnih zadruga.
Međutim, savremeni čovjek koji živi u urbanom okruženju, sa stambenim prostorom neprilagođenim za ispunjenje običajnih pravila i u okvirima atomizovane porodica, a u posljednje vrijeme češće kao samac, nije u mogućnosti da na pravi način doživi tajnu zajednice, u koju nas ovi običaji uvode, sledujući suštini praznika koji i jeste zajednica Boga i čovjeka. Čovjeku više nije blisko okruženje prirode iz koje crpe podlogu za običaje, već se nalazi u vještačkom okruženju, prilagođenom nekim drugim potrebama.
Ovaj prostrani uvod je bio potreban da bi se naglasilo ono što je glavno u tajni praznika, što nam zatim otvara prostor da možemo kritički da sagledamo neke prateće nus-pojave praznovanja.
U potrazi za ostvarenjem prirodne potrebe osmišljavanja prazničnih običaja, a prvenstveno u traženju zajednice, čovjek današnjice nalazi njeno ispunjenje kroz kolektivna nalaganja badnjaka ispred parohijskih hramova ili pak nekim surogatom običaja koji pokušava da ostvari u svojim stanovima.
U oba slučaja možemo da pratimo jednu nemilu praksu koja se ogleda u dva vida: komercijalizacija praznika i vulgarno nadmetanje u veličini ubranog badnjaka.
Na našim ulicama tokom perioda uoči praznika možemo da vidimo cijele šume badnjaka, koje ljudi prodaju, pri čemu ne možemo znati odakle su toliki hrastovi ubrani, da li je za branje dobijena dozvola i da li su ljudi koji su ih ubrali ili ih prodaju to učinili u svojoj šumi ili u tuđoj – odnosno da li je prilikom branja vođena briga o očuvanju prirodnog okruženja. Svi znamo da ima dosta onih koji žive u gradovima i koji, u nedostatku svoje šume, hrastove za badnjak beru gdje stignu, ne obazirući se na to čiju šumu krče i da li opšti ambijent prirode štete. U trci za zaradom, nažalost, stradaju prostranstva hrastovih šuma, za koje ne možemo reći da ih imamo na pretek.
