Ocjenjujući „drskost“ Crnogoraca kojom žele da što više pomjere granice u svoju korist Orešković izvještava da se ona „oslanja još dalje na moćnu zaštitu Rusije, a mene tjeraju da se pentram po golim liticama u visini do 2.000 stopa, sve do krajnje granice samo da ne bismo revnosno radili i da bismo izgubili u vremenu“

PIŠE: RATKO KONTIĆ
Prema Vujaklijinom leksikonu stranih riječi i izraza špijun, špijunaža i špijuniranje označavaju uhodu, doušnika, vrebanje, potkazivanje, tajno motrenje i sl.
Kada je Crna Gora, u jednom momentu, postala interesantna velikim silama i prema njenim vladarima su počele primjene metoda špijunaže. Napoleon je npr. tražio da se pozicionira doušnik u najbližem krugu Vladike Petra I Petrovića.
Uoči i tokom razgraničenja Crne Gore i Austrije 1837. godine formirana je zajednička komisija u kojoj je bio i ađutant dalmatinskog guvernera, kapetan Fridrih Orešković. On je ujedno rukovodio i austrijskom špijunažom u Crnoj Gori, sa zadatkom zbližavanja sa Vladikom Petrom II Petrovićem i njegovim okruženjem.
Kapetan Orešković je napisao memoare o tim aktivnostima i u njima ističe „pored zvaničnih poslova oko ispravljanja granica, dobio sam i tajne naloge od njegove ekselencije gospodina guvernera dalmatinskog“ i u odnosu i na političku i ekonomsku situaciju.
Orešković je bio obrazovan i osim srpsko- hrvatskog govorio je nekoliko stranih jezika, dok je od Crnogorca okarakterisan kao „veoma prepreden i podao čovjek“.
Orešković je navodno uspio da se približi vladičinoj braći Peru i posebno Đorđiju, dok nikako nije podnosio Njegoševog ujaka Laza Prorokovića zbog njegovih „tvrdih stavova“ uopšte i kao člana Komisije za razgraničenje.
SVOJE RAZOČARANJE PREDOČAVA NA SLEDEĆI NAČIN: „NJEGOVO LICE JE UVIJEK U STANJU DA PRERUŠI NJEGOVU IDEJU, ŠTO VAŽI UOPŠTE ZA SVAKOG, PA I NAJPROSTIJEG CRNOGORCA I TO JE PRIRODNI DAR TOG GORŠTAČKOG NARODA
Pravi analizu crnogorskog naroda i njegovih predstavnika i karakteriše ih kao „drske, ohole, uporne i tvrdoglave, spremne da u svakom momentu potegnu oružje“.
Ocjenjujući „drskost“ Crnogoraca kojom žele da što više pomjere granice u svoju korist Orešković izvještava da se ona „oslanja još dalje na moćnu zaštitu Rusije, a mene tjeraju da se pentram po golim liticama u visini do 2.000 stopa, sve do krajnje granice samo da ne bismo revnosno radili i da bismo izgubili u vremenu“.
Kapetan Orešković izvještava i o borbenim osobinama Crnogoraca, proistekle iz stalnih sukoba sa Turcima „odlični su strijelci na daljno gađanje u planinama, istrajni su u podnošenju nedaće, lukavi i prepredeni u borbi, neosjetljivi prema rđavom vremenu, nepokolebljivi i odvažni, podnose glad, žeđ i nesanicu bolje nego prosvećeni čovjek“.

Predstavljajući određeni karakter ratovanja ističe i navodnu „divljačku žudnju za razaranjem tj. zidine stotine najljepših seoskih kuća u blizini Dubrovnika koje su Crnogorci sagoreli u doba francuske vladavine i razbojničko zauzimanje Grahova“.
Kapetan Orešković profiliše Vladiku Rada „lukavi narodni starješina koji pristupa razgovorima na dvosmislen način i koji svojim uglađenim ponašanjem ustvari podbada svoj lako razdražljivi mali narod u neprijateljskom raspoloženju prema Austriji“.
Kako Orešković sebe smatra „rođenim Slovenom“, računa i na tu bliskost u razgovorima sa Vladikom. Svoje razočaranje predočava na sledeći način: „Njegovo lice je uvijek u stanju da preruši njegovu ideju, što važi uopšte za svakog, pa i najprostijeg Crnogorca i to je prirodni dar tog gorštačkog naroda“.
Još puno subjektivnih „operativnih informacija“ koje je slao tadašnji austrijski rukovodilac špijunaže u Crnoj Gori sadrže njegovi memoari, a pohranjeni su u arhivu grada Zadra.
U novije doba, bez ili sa uticajem stranog faktora, još je rano govoriti, od predloga tadašnjih vlasti mitropolitu Danilu Dajkoviću da se „zamonaši i hirotoniše kao svog naslednika civilno lice“ do Đukanovićevog pokušaja stvaranja „svoje crkve“ na partijskom kongresu.
Nažalost, uz primjenu tajnih mjera ANB Crne Gore prema mitropolitu Amfilohiju, a suštinski ponovo prema Petru I Petroviću i Petru II Petroviću Njegošu.
(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)
Izvor: dan.co.me
