Praznični je dan na Cetinju. Nekih je pola sata do početka liturgije. Sporim korakom se krećem mokrim i pomalo klizavim putem od zgrade bogoslovije do manastira. Svega par metara ispred mene je dvoje ljudi u srednjim godinama, koji su se takođe zaputili prema svetinji. Najprije su prišli policijskom autu, koje je i ovu novembarsku noć, iz nekih razloga, bilo parkirano ispred manastira.
Vidno umorni milicajac ih je uputio prema ulaznim vratima, na kojima su susreli đaka prvog razreda bogoslovije koji ih je odveo do kivota u kojem se nalaze mošti sv. Petra Cetinjskog, ruka sv. Jovana Krstitelja i čestica Časnog Krsta.
Da ne znaju mnogo o svojoj vjeri, vidjelo se , između ostalog, i po tome što se ona prekrstila sa lijeve na desnu stranu, dok su se tri prsta njegove desne ruke zaustavila na njegovom čelu, budući da je očito shvatio da ni sam ne umije da se pravilno prekrsti. Potom su nekoliko trenutaka nijemo stajali pored kivota, upućujući jedno drugom upitne poglede.
Po grču na njegovim obrazima , moglo se naslutiti da je tih nekoliko trenutaka njima dvojema izgledalo kao cijela vječnost. Međutim, nakon određenog vremena, žena je spustila svoju drhtavu ruku na kivot i zaklela se da ga nikada u životu nije prevarila, te da su to sve priče dokonih ljudi, ljubomornih na njihov brak.
Nakon ovih riječi, grč na muževljevom licu je nestao a u njegovim očima se moglo prepoznati olakšanje i nešto nalik na zadovoljstvo. Potom su se naglo okrenuli i brzim koracima krenuli ka izlaznim vratima crkve, ne cjelivajući kivot , niti cjelivajuću ikonu, mimoilazeći se sa đacima bogoslovije, koji su u tom trenutku počeli da u nešto većem broju pristižu u manastir.
Dok sam, nakon liturgije, sjedio u zbornici bogoslovske škole, pitao sam se koliko li je samo međusobnih svađa i nesmotreno izgovorenih riječi prethodilo njihovom jutrošnjem dolasku u manastir? Koliko suza i neprospavanih noći? Da li su i njihova djeca pokatkad svedočila njihovim raspravama i agoniji, te kakve li je tragove na nevinim dječijim dušama ostavila bračna kriza njihovih roditelja? Takođe, sam razmišljao i o tome kako prenošenje jednog običnog trača ili neprovjerenih vijesti i priča može da iskomplikuje nečije živote i uništi brak. Sa druge strane, olakšavajuća okolnost je u tome što je to dvoje ljudi imalo dovoljno vjere i straha Božijeg da toga jutra dođu u manastir, te da makar i zakletvom uspiju da prevaziđu talas iskušenja koji se nadvio nad njihovom bračnom zajednicom. Šta se događa sa onim brakovima u kojima kod supružnika nema baš nimalo vjere? Sigurno se takvi brakovi pred prvim ispitom i iskušenjem raspadnu.
Međutim, ono što je sigurno jeste to da strah Božiji i zakletve samo donekle mogu da odgode problem. Kada čovjek primi pomisao i kada sumnja zavlada njegovim srcem, strahovi i zakletve vremenom postaju nedjelotvorne i neučinkovite. Zato je važno da molitvom i podvigom strah preraste u ljubav prema Bogu. Vremenom će ta ljubav postati osnov međusobne supružničke ljubavi.
Brak oivičen takvom ljubavlju “ koja dugo trpi“ ( 1.Kor.13,4) i koja “ jezike čovječije i anđeoske govori „( 1.Kor. 13,1) , postaje brod koji bezbjedno plovi kroz bure iskušenja i barka koju talasi nepovjerenja i lažne nevjere ne mogu nadvladati…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
Izvor: in4s
