Jednom je to Rambo Amadeus lijepo objasnio: što manje plate to veća nacionalistička brbljanja! Što veće plate ‒ to manje priče ko se kako nacionalno osjeća.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ako je vjerovati domišljatom umjetniku onda je najefikasniji lijek protiv ovdašnjih podjela: naglo povećanje životnog standarda.
Proces u obrnutom pravcu smo vidjeli: DPS je prebrojavao nepočinstva Karađorđevića i plakao nad 1918. proporcionalno onoliko koliko je trpao pare u džepove svojih funkcionera i koliko je siromašio i slabio državne institucije.
Kako je ekonomska situacija postajala teža, tako je DPS prizivao „u pomoć“ četnike i partizane. Sad smo na dnu: puno četnika i partizana ‒ malo para.
Red je da se sa obje noge i mućnute glave odbijemo od tog dna. Ka vrhu. Ako pitate kad? Reći ću vam: sad. Mislim, Evropa sad…
Do čitanja u sljedećem broju.
