Da biste se borili za ravnopravnost žena, nije dovoljno da naučite nekoliko zvučnih floskula poput “Žena nije reproduktivna mašina”, koje ćete izvlačiti iz rukava onda kad se to čini politički oportunim.
Prije nego što kažem bilo šta drugo na ovu temu, imam jedno pitanje za gospođe iz Ženskog kluba Skupštine Crne Gore: Koliko ste, drage gospođe, za vrijeme vašeg skupštinovanja, pojedinačno ili kao Ženski klub, progurale zakona koji poboljšavaju socijalni položaj najugroženijih porodica u Crnoj Gori, a koliko zakona koji unapređuju položaj žena, djece i drugih ranjivih kategorija?
Ovo je, naravno, retoričko pitanje na koje svi znamo odgovor, ali evo još jednog: Prije nego što ste se oglasile ovim vašim nedostojnim, praznoslovnim saopštenjem, sa koliko ste mladih majki koje će, u skladu sa novom Vladinom odlukom, dobiti 500 ili 1000 evra jednokratne pomoći, razgovarale i pitale ih da li im taj novac išta znači? Sa koliko ste roditelja koji u narednih nekoliko mjeseci očekuju prinovu razgovarale i pitale ih jesu li se obradovali ovoj mjeri i da li će im tih obećanih 500 ili 1000 evra nešto olakšati kada prinova stigne?
Ženski klub, inače, većinski čine žene koje nisu u reproduktivnom dobu. Te ugledne gospođe se nalaze na pozicijama moći i uživaju privilegije koje su prosječnom građaninu nezamislive. Te žene ne razmišljaju o tome hoće li na kraju mjeseca primiti platu – znaju da hoće, a u februaru 2022, građani Crne Gore su ih častili platama u sledećim iznosima:
• Branki Bošnjak – 2,245.17 evra,
• Vesni Pavićević – 1,959.59 evra,
• Simonidi Kordić – 1,833.05 evra,
• Tamari Vujović – 1,717.03 evra,
• Danijeli Đurović – 1,833.05 evra,
• Boženi Jelušić – 2,228.63 evra,
• Kenani Strujić Harbić – 1,972.96 evra i
• Draginji Vuksanović Stanković 396.43 evra (primarno zaposlena na UCG, gdje od građana Crne Gore prima oko 1,200 evra mjesečno).
Dalje, iz imovinskih kartona ovih cijenjenih poslanica znamo da nijedna od njih ne živi u stančiću od 30 kvadrata. Takođe znamo da su neke od njih vlasnice ili suvlasnice više od jednog stana, da imaju sopstvene automobile, da samostalno ili sa svojim supružnicima imaju ušteđevine od više hiljada – pa čak i više desetina hiljada evra. Kada bi neka od njih ili njihovih kćerki sjutra išla na porođaj, ako bi se uopšte porađala u državnoj bolnici, ne bi morala da brine da li će ona i njeno dijete dobiti njegu i pažnju koje su im potrebne, niti bi morala da kalkuliše koliko novca treba dati babici, ljekaru, anesteziologu i ostalima da bi bila sigurna da sve proći u najboljem redu. I sada nam te vrle, prejedene gospođe poručuju sa svojih bezbjednih pozicija moći: Ne treba vam pišljivih – oprostite na mom lošem francuskom, jesam li povrijedila vaše svilene uši? – 1000 evra, treba vam sistemsko rješenje problema!
Najgore, međutim, nije to što nam poručuju da nam ovaj novac nije potreban, već to što besramno tvrde da će ova mjera problem učiniti gorim, jer će “biti najatraktivnija za najsiromašnije porodice”. Ovo krajnje uvredljivo zapažanje, koje ne bi bilo ni dostojno komentara da ne dolazi otuda otkud dolazi, suštinski dehumanizuje one na koje se odnosi i svodi ih na nerazumne životinje, koje najkrupnije životne odluke donose – debelim crijevom.
Pljas, maloumna, krezuba sirotinjo, najbolje još da vam damo 1000 evra pa da se bezumno razmnožavate kao zečevi!
Svima nam je jasno da ova mjera neće riješiti ključne probleme koji su doveli do pada nataliteta. Jasno nam je i da su nam potrebna sistemska rješenja za unapređenje položaja žena u Crnoj Gori, kao i svi oni zakoni, mjere i regulative koji se pominju u reagovanju Ženskog kluba. Pitanje je, međutim, šta su Branka Bošnjak, Božena Jelušić, Draginja Vuksanović Stanković i ostale članice Ženskog kluba uradile kao poslanice u Supštini Crne Gore da te zakone, mjere i regulative zaista dobijemo i gdje su uopšte bile sve ovo vrijeme? U Srbiji je PDV na opremu za bebe ukinut prije pet godina.
Šta su, dakle, ove gospođe uradile u proteklih pet godina da se i kod nas isto desi? I s obzirom na to da nisu uradile ništa, kako ih nije sramota da iz svojih udobnih skupštinskih fotelja, sa svojim pozamašnim skupštinskim platama, u tuđe ime odlučuju da li nam je ova jednokratna pomoć potrebna?
Neravnopravnost i tlačenje žena jesu i te kako stvaran problem u Crnoj Gori, iako su mnoge žene – o muškarcima da ne govorimo! – socijalizovane tako da ga ne primjećuju: jedne ga ne primjećuju jer navodno ne pogađa njih direktno, (famozno “JA se ne osjećam ugroženo, što znači da problem o kojem pričaš ne postoji”), a druge jer su internalizovale sistem vrijednosti koji taj problem maskira i minimizuje. Međutim, taj sistem vrijednosti koji napaja tu i takvu dinamiku moći nije od juče, niti će se preko noći promijeniti nabolje ili nagore ako ukinemo PDV na opremu za bebe ili novopečenim roditeljima dodijelimo jednokratnu pomoć za prinovu. Ono što nas zaista povređuje je reprodukovanje nezrelih i neodgovornih političkih rješenja koja probleme diskriminacije i socijalne nejednakosti ne rješavaju tako što proširuju korpus prava onima koji su u svojim pravima uskraćeni, već tako što traže ukidanje prava onima koji su za zeru napredovali na ljestvici socijalne pravde – a upravo na to se svodi ovo sramno reagovanje Ženskog kluba SCG.
Da li svaka porodica treba da dobije isti iznos pomoći, bez obzira na to u kojoj opštini živi? Da li nam treba nacionalna strategija za poboljšanje položaja žena? Može li ova mjera da pogorša problem? To su legitimna pitanja o kojima moramo da razgovaramo, ali ne na način i ne sa pozicije sa koje nastupaju poslanice Ženskog kluba.
Ako potoji mogućnost da ova mjera pomoći ima negativne efekte na položaj žena, vaš zadatak, drage gospođe poslanice, nije da nam taj novac izbijete iz džepa, već da sa pozicija moći na kojima se nalazite iznađete rješenje koje će te negativne efekte neutralisati.
Željka Svetozara Ćiraković,
Građanka Crne Gore koja vas, članice Ženskog kluba SCG, plaća da budete šire i pametnije od svog ušuškanog, užirenog političkog tura
Željka Ćiraković
Izvor: Fejsbuk
