Nisam bio nimalo iznenađen kada sam u ostacima ostataka sarajevskog Oslobođenja pročitao tekst profesora islamska dogmatike, sufizma, teološke epistemologije i uporedne religije Fakulteta islamskih nauka Rešida Hafizovića u kojem Jevreje proglasio „sjemenom Azazelovim“, to jest djecom palog anđela Iblisa koji u hebrejskoj mitologiji nosi ime Samael. Nisam se iznenadio jer Hafizoviću nije prvi put da javno nastupa na taj način. U svom nedavnom nastupu na američkom kanalu N1 izneo je staru bjelogardejsku a potom i nacističku tezu o Protokolima sionskih mudraca kao o dokumentu prema kojem se danas vodi globalna politika i koju, prema tome, Jevreji vode u ime samoga Đavola.
Dokaz?
Ne samo to što je, kako kaže uvaženi profesor „genocid kojem danas svjedočimo u Gazi već se bio događao prije koju hiljadu godina narodima Kanaana, narodima zemlje koja se, gle paradoksa, upravo geografski prostirala na današnjem tlu okupirane» i to „što su praoci današnjih cionista u Izraelu činili su ondašnjim domorodnim narodima isto ono što njihovi današnji potomci čine Palestincima», već i zbog same suštine jevrejske religije: «Kao i preci u svoje vrijeme u Kanaanu, tako i cionistički potomci danas u Gazi, nadahnuće svom ubilačkom nagonu pronalaze u istom zajedničkom im iskustvu, u jednoj od najstrašnijih krvnih žrtava koje su nekoć prinosili u Jerusalemu, to jest u žrtvi holokausta ili još bolje u ‘žrtvi za Azazela’ (Leviticus, 16:8-10)… Žrtva za Azazela, demona ili palog anđela, koji je vazda nered unosio u božanski poredak u svijetu, značila je nastojanje da se najokorjeliji zlotvori u narodu Izraelovu opravdaju za sve grijehe i za sve crvene linije koje su osiono i bahato prelazili, unatoč volji i zapovijedi Božijoj.“
Na stranu sad razumljivi gnjev svakog čovjeka koji u sebi ima minimum empatije zbog zločina protiv čovječnostinad stanovništvom Gaze u kojem Izraelu i SAD-u, prema memorandumu izraelske vladajuće stranke Likud, svojom pasivnošću asistiraju muslimanske zemlje Saudijska Arabija i Egipat, zar je zaista moguće da neko ko se predstavlja kao profesor komparativne religije ispiše tako morbidne, ali i glupave redove?
Najprije je nepojmljivo da musliman koji vjeruje u Kur’an kao Božju riječ u kojoj se neprestano potencira da je sam Alah, odnosno Bog, raznim sredstvima, od elementarnih nepogoda do korištenja neprijateljskih vojski, uništio bezbrojne idolopokloničke narode, problematizuje isto to u hebrejskoj Bibliji.
Hafizović, zapravo, ne radi ništa drugo nego Benjamin Natanjahu koji biblijske starozavjetne spise nastale „prije koju hiljadu godina“ koristi za stigmatizaciju Palestinaca kao „Amaleka“ čija je vjera monoteistička u istoj mjeri kao njegova i čija borba za ravnopravnost i vlastitu državu ni na koji način ne odgovara starozavjetnom kontekstu borbe hebrejskih monoteista sa kanaanskim politeistima. Da je Hafizović problematizvao Netanjahuovo izjednačavanje muslimana-monoteista sa starozavjetnim paganskim Amalečanima, onda bi njegova kritika imala smisla, dok ovakva kakva jest ne svjedoči samo elementarno neznanje, već i perfidnost i malicioznost. Dalje, zar je zaista moguće da profesor komparativne religije nema elementarnog znanja o simbolici starozavjetnih obreda za Dan pomirenja, što i objašnjava da ono što se u srpski, odnosno bosanski jezik prevodi kao Levitski zakonik ili kao Knjiga levitska citira kao „Leviticus“, što implicira da o njoj zna koliko i mediokritet kojise površno informiše iz citata sa engleske Vikipedije. Da je na primjer konsultovao eminetnog eksperta za starozavjetne obrede Margaret Barker saznao bi da da je „uobičajeno tumačenje Levitske knjige 16.8 je da je jedna koza bila „za GOSPODA“, a druga za Azazela“ odavno prevaziđeno:
„Jedan odjeljak u Origenovom Contra Celso mogao bi nam ponuditi ključni dokaz u ovom slučaju. On kaže da je koza poslata u pustinju “bila Azazel”, što znači, vjerovatno je predstavljala Azazela. Ako je ovo tačno, onda je druga koza, žrtvovana koza, morala predstavljati GOSPODA. Pravi prevod bi bio “kao GOSPOD”, a ne “za GOSPODA”, a Izrael, na kraju krajeva, nije prineo žrtvu Azazelu. Krv koja je obnovila stvaranje je predstavljala novi život od GOSPODA. Pošto je sam prvosveštenik sibolički predstavljao GOSPODA, noseći na svom čelu Sveto ime, ovđe se radi o ritualu u kome je GOSPOD bio i prvosveštenik i žrtva u činu pomirenja, što je još jedna evharistijska slika. Poslanica Jevrejima implicira da je starija praksa zamjene bila promjenjena i da godišnji obred više nije bio neophodan: ‘A kada je Hristos došao kao Prvosveštenik budućih dobara, prošao je kroz veći i savršeniji Šator, koji nije načinjen rukom, to jest nije od ovog, stvorenog sveta, i jednom zauvek ušao u Svetinju nad svetinjama – i to ne krvlju jaraca i junaca, nego svojom sopstvenom krvlju – postigavši vječno otkupljenje” (Jevr. 9.11-12)’”.
Prema tome, Hafizović svojim neznalačkim umovanjima nije uvrijedio samo Jevreje, već i hrišćane, ali i muslimane, s obzirom da sam Kur’an govori o trpezi s neba koju je Bog sputio Hristu i njegovim učenicima uz prijetnju da će oni koji nakon toga ne budu vjerovali biti kažnjeni kaznom kakvom niko do tada nije bio kažnjen (Sura El-Maide – Trpeza 114). Hafizoviću, međutim, ne bi bilo prvi put da piše propovijedi o stvarima o kojima ne zna ništa, što mu ne predstavlja nikakvu teškoću u sarajevskom javnom prostoru u kojem su bizarne laži i idiotluci za koje niko ne polaže račune jer nema kome, postali komunikacijska norma. Pa tako i nakon što je još odavno zaključio da „temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora… koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni“, može slobodno pisati kolumne u onome što je ostalo od Oslobođenja iz kojeg je zbog grijeha sjedenja u kafani /iz sarajevske malograđanske javnosti protjeran Muharem Bazdulj. U istoj mjeri u kojoj je jasno da Stefan Prvovjenčani niti je bio car, niti postoji istorijski izvor koji bi posvjedočio o njegovom slanju vojske na bogumile u Bosni ili o tome da su bosanski hrišćani sebe nazivali bogumilima ili uopšte vjerovali nešto slično bogumilima i da je kruna 1377. na glavu Tvrtka Kotromanića u Mileševi bila ista ona njegovog davnog pretka Stefana Prvovjenčanog, po kojem se i nazvao „Bogom postavljenim Stefanom kraljem Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“ jasno da Hafizovićev antisemitizam i antisrpstvo nemaju baš nikakve veze sa istorijskim ili savremenim političkim razlozima.
Ako ćemo činjenično i jedno i drugo su dio distorzije stvarnosti i kolektivne amnezije tako karakteristične za sarajevsko javno mnijenje. Hafizović će tako vrlo lako posegnuti za citatima Starog zavjeta čiji kontekst i značenje ne razumije, jer da razumije, svoju bi mržnju daleko pametnije pakovao, ali nikada neće naći za shodno da objasni kako to da danas sarajevske ulice nose imena Reisa Fehima Spahe, Muhameda Handžića, Kasima Dobrače, Alije Nametka, Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića, Smaila Balića, Edhema Mulabdića i mnogih drugih koji su predstavljali ideološku i izvršnu mašineriju kako Holokausta, tako i genocida nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Ni Hafizović ni njegovi epigoni nikada neće predložiti da se u kulturu sjećanja uvrsti skup koji je ustaški pukovnik Maks Luburić organizovao 16. marta 1945., (dakle 20-ak dana prije oslobođenja grada, u jeku masakriranja i vješanja građana Sarajeva nepodobnih ustaškoj strahovladi) a kojem su prisustvovali muslimanski lideri Edhem Muladbić, predsednik Narodne uzdanice; Mustafa Softić, bivši gradonačelnik Sarajeva; i Kasim Dobrača, predsjednik El-Hidaje (za koju su vezani mladomuslimanski krugovi kojima je bio blizak i mladi Alija Izetbegović op.a.) i na kojem je potvrđena lojalnost Pavelićevom režimu, te čak predlagana gerilska borba protiv NOVJ. Benjamin Netanjahu je u sklopu svojih projekcija dehumanizacije i etničkog čišćenja Palestinaca odavno izrekao perfidnu laž da se Holokasut ne bi dogodio da Hitlera na to nije nagovorio odbjegli jerusalimski muftija Amin al-Huseini.
Međutim ova laž nije ništa manje monstruoznija od one na kojoj danas počiva bitan dio kolektivnog sjećanja Sarajeva. Ono koje pati od amnezije da je upravo ovaj muftija u vrijeme vladavine fašističke NDH posjećivao Sarajevo i da je bio jedan od glavnih lobista kreiranja SS Handžar divizije i da se upravo vjerskoj i intelektualnoj eliti bosanskih muslimana čija imena danas nose sarajevske ulice može zahvaliti da su doprinijeli tome da se hitlerovskoj koaliciji kojoj se nije odazvala ni beznačajna manjina palestinskih Arapa, masovno odazovu jedino bosanski muslimani. Hafizović i njemu sklon dio sarajevske pseudointelektualne scene, u tom smislu, nimalo ne pomažu Palestincima, već im odmažu gore nego što bi im odmagao na primjer neko ko direktno radi za Mosad. A kako bi im mogao i pomoći neko ko je, svjesno ili nesvjesno, očigledno još uvijek vjeran zakletvi izrečenoj 16. marta 1945.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: MidJourney prompt by Preokret
Izvor: preokret.info
