Pod epitetom angažovanih intelektualca crnogorskoj političkoj pozornici poturaju se goli imitatori. Umjesto da teže ka razumijevanju društva i države, izvikana imena javne scene svoje nastupe glancaju, dekorišu, kite fenomenima i obrascima stranim našem svakodnevnom životu.
U nastojanjima da se predstave kao umni i državi posvećeni ljudi, kao rodoljubi s vizijom, angažovani imitatori se dokazuju kao bezobzirni i umišljeni skorojevići koji se tuđim duhom, tuđim riječima i tuđim pogledima utrpavaju i laktaju kroz našu političku stvarnost.
Osobe bez talenta zaglibile su se na domaćoj njivi. Šlajfuju. Godinama već ispod njihovih točkova (rukopisa) pod punim gasom pršte besmislene fraze. Ni metar naprijed. Samo tonu. Ne umiju da se izvuču iz mulja. Zaboravljaju čak i gđe se nalaze i u čijem se blatu batrgaju.
Savršeno ih opisuje latinska izreka: „O imitatores servum pecus“; u prevodu: „O imitatori ropska stoko“. Izreka potiče od rimskog pjesnika Horacija koji je pjevao o stvaralačkom djelu kao nečemu što neće rastočiti ni kiša, ni vjetar, ni tok vremena, ni dugi lanac godina.
Proizvodi naših imitatora se rastaču jednim jedinim klikom na računaru. Djela im se ne mogu održati duže od desetak minuta pregledanja i ovlašnog čitanja. To se lako može i provjeriti i dokazati.
Jedna od knjiga nedavno preminulog francusko-češkog pisca nosi naziv „Nepodnošljiva lakoća postojanja“.
Preuzimajući opštepoznati naslov Milana Kundere, domaći imitatori su na udarnim stranama „Portala Analitika“ u poslednje vrijeme poobjavljivali veliki broj naglašeno patetičnih tekstova o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Tekstovi počinje sa „nepodnošljivom lakoćom“. Možda ste imali prilike da pročitate neka od tih kolumnističko-analitičko-esejističkih dostignuća publikovanih na „Portalu Analitika“ pod naslovima:
„Nepodnošljiva lakoća konvertitstva“.
„Nepodnošljiva lakoća propadanja“.
„Nepodnošljiva lakoća mržnje“.
„Nepodnošljiva lakoća nošenja pro-genocid odjeće“.
„Nepodnošljiva lakoća prevare“.
„Nepodnošljiva lakoća manjeg zla“.
„Nepodnošljiva lakoća ravnopravnosti“.
„Nepodnošljiva lakoća veleizdaje“.
„Nepodnošljiva lakoća izbora“.
„Nepodnošljiva lakoća ćutanja“.
U analizama koje se serviraju čitaocima pod, kao što vidite, maštovitim i kreativnim naslovima, sve prašti od šarenih vatrometa i ćoraka ispaljenih iz pera angažovanih intelektualaca.
Imamo dakle najezdu imitatora uz prasak manevarske municije. Ćorak. I opet ćorak. I za njim ćorak. Ćorak za ćorkom u serijskoj pucnjavi.
Nije toliko bitno što ispod tih visokoparnih, ćoravih „nepodnošljivih lakoća“ raspredanja politike i zabrinutosti za sudbinu države stoje potpisi Nikolaidisa, Vlahovića i inih. Važno je da su njihovi postupci nepodnošljivo laki a rezultati nepodnošljivo mizerni. Uz prasak, dim i novoispaljeni ćorak mijenja se novo za staro i staro za novo. Nema odstupanja od „nepodnošljive lakoće“ na koju su imitatori uzeli koncesiju.
Koliko li će još njihovih „nepodnošljivih lakoća“ osvanuti pred čitalištem.
Sa koliko li će još „nepodnošljivih lakoća“ takozvani angažovani intelektualci dopuniti svoje imitatorske opuse i bibliografije.
Imitatori su uspješni dok zabavljaju društvo u dokonim situacijama ili dok se ostvaraju u režiranim komedijama. Kada se imitatori nađu u drugom žanru i otpočnu da tretiraju tuđe teme, da tupe, da udaraju u talambase, da tandrču, tlape, trabunjaju, trtljaju, truć truć trućaju, trala-la-la-lišu onda postaju žalosno dosadni, sterilni i bezznačajni sudionici kulturne, političke, društvene scene. A nije da joj ne bi mogli biti od koristi pod uslovom da svoje imitatorske nastupe zamijene nečim vjerodostojnijim. No to ne ide lako.
Kako prebroditi impulse imitatorstva koje počinju „nepodnošljivom lakoćom“?
Na koji način se osloboditi „nepodnošljive lakoće“ koječega?
Dok imitatori ne prerastu svoje imitatorske naslove, teme i teze koje besomučno eksploatišu u svojim publicističkim konfuzijama, dobronamjerno i bez imalo malicioznosti, podsjetimo ih ponovo na poznatu Horacijevu izreku.
„O imitatores servum pecus“.
Sentenciju ne treba da shvate u pogrdnom već u inspirativnom smislu.
Korisno bi bilo da naši imitatori povrate veze sa društvenim događajima i uhvate se u koštac sa realnošću i konkretnim stvarima.
Uz dužno poštovanje, zamolimo imitatore da se pokrenu malo naprijed, da ne proklizavaju i šlajfuju u mjestu, da počnu djelovati smislenije, da se potrude i iznjedre zanimljivije i originalnije sadržaje, da proizvedu nešto od čega bi društvo imalo više koristi od neprestanog ponavljavljanja „nepodnošljiva lakoća“!
Siguran sam da čitanje ovog teksta može poslužiti kao prva pomoć ako ni zbog čega drugog onda zbog podsjećanja imitatora na naslove njihovih tekstova. Nije zgorega ni sučeljavanje sa „nepodnošljivom lakoćom“, kao sa sopstvenim likom u ogledalu.
