Da, ima i onih koji u takve svrhe zloupotrebljavaju albanske, bošnjačke ili srpske zastave. Podjednako mi se gadi u svim slučajevima jer zastave nisu smokvini listovi kojima se pokriva vlastita golotinja, nesojluk ili prostakluk.
Članovi: 16, 17, 18, 19 i 20 Zakona o državnim simbolima Crne Gore jasni su i lako razumljivi, pa i samo donekle pismenim ljudima. Piše precizno kada, gđe, kako i zašto se ističe državna zastava. Taj Zakon nije pisao niko od “velikosrpskih nacionalista” nego oni koji se kunu u odanost državi i nadasve njenim simbolima.
Zašto se onda državna zastava koristi kao peškir i razastire po ogradama, kači na prozore, hvata štipaljkama i štipavicama, podiže na pritke, pobada oko puta na kolčeve, i na kraju, koristi kao neka vrsta materijalizovanog ideološkog oružja kojim se vitla i koja se unosi drugima u lice i pod nos.
Zar nije dovoljno što je gradonačelnik Podgorice u različitim oblicima kači na svaki stub rasvjete, na stubove od struje, rastegne i razapne na kanape iznad bulevara i tako drži od maja do kraja jula na temperaturama koje ih izobliče često do neprepoznavanja. Je li to patriotizam?
Ljudi imaju zakonsku obavezu da poštuju državnu zastavu ali niko nema obavezu da je voli!
Način na koji je usvojena i vrijeme kada je to urađeno trajno su podijelili narod jer je, s pravom, ogroman broj njih smatra kreacijom Ranka Krivokapića koja ničim ne podsjeća na slavnu, pa ni simboličku, istoriju Crne Gore.
Ipak, iako je tako, sve dok je državna zastava, i oni koji je vole morali bi je čuvati od svojih često jadnih poriva.
Nigdje kao kod nas državna zastava je simboličko opravdanje raznim biznismenima koji su ojadili državni budžet, kriminalcima i bjeguncima od pravde. Po pravilu umotavaju se i uvijaju u njenu “svetost”. Zadijevaju ih za skupe šeširiće, za kupaće gaće, a s posebnim žarom, ali i namjerom, izlijepe njome cijele spratove zgrada za koje još nisu platili komunalije. Ako i jesu onda su korupcionaški došli do lokacija za njih. Benzinske pumpe, od kojih su one nastale na švercu cigareta i goriva, posebna su mjesta ukrašavanja zastavama i patriotizmom.
Da, ima i onih koji u takve svrhe zloupotrebljavaju albanske, bošnjačke ili srpske zastave. Podjednako mi se gadi u svim slučajevima jer zastave nisu smokvini listovi kojima se pokriva vlastita golotinja, nesojluk ili prostakluk.
Odavno su, ipak, najčuvenije “balkonke” i “terasuše”. Njih često iz najdubljeg patriotskog ubjeđenja ističe i pošten svijet, ali kad god vidite one dominantne u novogradnji, na skupim, mondenskim mjestima, možete se kladiti da je vlasnik stana metar kvadratni “platio” nekom prizemnom kompezacijom, iznudom, zelenašenjem, ili je 90% platila država, a njemu preostalo da onih 10% razvuče na deceniju ili dvije.
Juče je na Cetinju jedna monahinja optužena da je sa manastirske ograde skinula i bacila na tlo državnu zastavu? I dok se nije pojavio snimak stvaran je utisak da se radi o pripadnici neke specijalne jedinice za borbu protiv zastava i atakovanje na Crnu Goru.
Sušto i lažavo zlo, preko brojnih portala, posijalo se odmah – monahinju je valjalo tražiti, naći i raspeti ispred Manastira ili Biljarde?
Te iste monahinje, međutim, već decenijama ukrašavaju i obnavljaju nekada zapuštene manastire širom Crne Gore, oživljavaju dušu jedne nesrećne države koja je decenijama prije umjesto državnih zastava po ogradama, kitila manastire i crkvišta stadima koza, životinjskim izmetom i deponijama smeća. Te iste, bezimene monahinje, prvo su morale godinama da čiste korov, gnoj, ljudski nesojluk i gadluk, kojim su naši brkati posleratni junaci zasrali svaku stopu negdašnjih svetih mjesta, prenoseći svetost na spomenike podignute sebi i sebi sličnima.
Danas je taj krvavi trud, ta, nečija posvećena mladost i život, odjednom postala naša svojina, a oni koji su prosili po svijetu, slagali kamenje i ciglu po ciglu da se Svetinja obnovi, proglašavaju se okupatorima.
Umjesto da se zastidimo i zaplačemo nad onim razasutim kamenjem od kapele na Koritima, umjesto da zahvalimo Bogu i ljudima koji su mu ostali vjerni, a koji su od zapuštenih manastira napravili najljepše slike Crne Gore, neki od nas su za tuđi sendvič i bidon nafte spremni da gurnu novi ugarak u temelj crkvene i necrkvene Crne Gore.
Nekada su zastave Crne Gore, one istorijske, narodne i državne, one bojne i vojne, mogli i smjeli da nose samo najbolji sinovi, samo junaci koji su prije davali život nego barjak, da bismo ih danas širili kao kecelje i traveze po ogradama i žbunovima.
Polusvijet koji drži barjake kao članske karte drži čas Crnoj Gori kako valja i kako ne valja.
Crna Gora koja se brani simbolikom, suštinski je zgažena i opljačkana, izmrcvarena i pridavljena nezajažljivošću nove klase.
Prevaranti su zaposlili nesrećni i sluđeni narod barjacima, a življenje su odabrali za sebe. Takva Crna Gora nikada nije postojala. Takva Crna Gora nije ni laička ni monaška, ni petrovićka ni crnojevićka. To je latifundija nekolicine skorojevića koji su se prvi put u životu napili i najeli i to od naše gladi i u našem poniženju.
Goran Danilović
Izvor: Press.co.me
