Jug zavija, razjari se more [more], ̏
prekriliše nebesa oblaci,
razležu se prostorom gromovi,
zrak pljuskovi gusti zamagliše –
od gospodnje sile svemoguće!
Vjetar dima [dîmā], vitle se oblaci,
munje snuju, lome se gromovi,
zemlja drhti a ječe prostori,
ljeto žeže, ostra zima koči –
njom svjetovi po prostoru mile [míle] ̄
ka [kâ] što mravi po zemlji puzaju,
bezdne [bèzdne] vise [vȉse] a gore se vise [v ̄ îse]!̄
Ti sve bilje raniš sa vlagama,
ka [kâ] svjetove što raniš zrakama [zràkama],
ka [kâ] sjemena što raniš klicama!
Ti osnova [osnòva] čudesne tragove
i pokri ih taйnosti [tà i̭nosti] zavѣsom [zâv i̭ jes̄ ōm]
kojima ti mile [mílē] tvorenija
s ništožnosti k slatkome bitiju [bîtiju]
i vraću se s bića [zbíća] k ništožnosti!
Slava Tebi, Tvorče i Gospodi –
Ti istoka nemaš ni zapada!
Petar II Petrović Njegoš
10. oktom[bra] 1850.
Iz Njegoševe „Bilježnice“ priredio: prof. dr Radmilo N. Marojević
