Predsjednik Republike Srbije sinoć se obratio naciji povodom tzv. francusko-njemačkog plana za rješavanje sudbine Kosova i Metohije. Obratio se, kao i uvijek: despotski, bahato i vulgarno, poentirajući sa „dobrim vijestima”; naime, pričom o nalazištu zlata. Ćaskajući sa nekim iz publike, procijenio je da je rudokop među stotinu najvećih nalazišta zlata u svijetu. Lokaciju zlatne rude još nije htio da otkriva, jer zna kakvi su Srbi, valjda.
Sada bi priču trebalo da progutamo (kao udicu), valjda, kao zlatne ribice, te ispunimo želje uvaženog Mesije. Dakle, da ćutimo taman kao ribice, jer naš će despot preuzeti stvar u vezi KiM i nalazišta rude u svoje ruke.
Šta smo zapravo čuli? Da je priznanje tzv. države Kosovo svršen čin, o čemu su odlučili Amerikanci, a onda to formalizovali Njemci i Francuzi, uz prikrivenu asistenciju Engleza. Nema šta da brinemo, jer još nije ništa potpisano, i neće biti ni sjutra, ni za mjesec dana, ali do kraja godine… Biće! Inače, zbogom Jevropo, zbogom investicijama. Ili, zbogom Kosovo!?
Predočeni sporazum zaista je brutalno ponižavanje Srbije, što ni Vučić ne prećutkuje, ali to je sve očekivano. Dočim, da u svojim zabavljačkim nastupima Aleksandar Vučić ponižava srpski narod, to je već nedopustivo.
Samosažaljenje, pripisivanje sebi iracionalnih moći, ukidanje prava ikom da opisuje njegovo mesijansko čarobnjaštvo, osim sebi samom, traženje kompromisa sa onima koji iz dana u dan tuku i pucaju u srpsku djecu na Kosovu i Metohiji; prepričavanjem kako se tamo negdje Evropljanima „žestoko”, junački, usprotivio, a ovamo nama sve plastično objasnio, da je naša neminovnost da „razmislimo” o posljedicama odbijanja sporazuma, suflirajući kako ćemo priznanjem sporazuma omogućiti sebi blagostanje.
Zbilja, šta je Kosovo i Metohija naspram budućeg zlatnog rudokopa? Šta će nama Kosovo kad nas čeka El Dorado!?
Mada, moglo bi se zapitati šta će nama evropske investicije kad imamo već toliko zlata!?
