Česte dramatizacije stanja i najave „konačnog rešenja“ na Kosovu, stavljaju u drugi plan misijsku, haritativnu i ostalu brigu SPC za Kosovo i Metohiju. Ova briga mora da bude jasnije profilisana u svakodnevnom životu ne samo na Kosovu i Metohiji.

Srpska pravoslavna crkva se ne boji nekog političkog rešenja i više ili manje jasnog određenja statusa Kosova, ukoliko ono nije pogubno za duh srpskog naroda. U samoj Pokrajini to znači: ako bi došlo do podele i iseljavanja pravoslavnih vernika po liniji „južno od Ibra“, ili nekoj drugoj liniji, ili ako bi došlo do daljeg narušavanja ljudskih i verskih prava Srba na Kosovu, ionako najdiskriminisanije verske i nacionalne grupe u Evropi. Gledano iz ugla Srpstva u celini, Crkva bi kao nepovoljno rešenje videla gubitak svog duhovno-istorijskog središta koje bi bilo u nekoj drugoj nezavisnoj zemlji, koja uz to, ne krije nameru da promeni i identitet tog središta.
Svi ostali „aranžmani“ viđani su kroz istoriju i Crkva im je odolela, pa će se, s verom u Božiju promisao, i ovog puta tako odnositi prema političkim kalkulacijama oko statusa Kosova. To znači da se Crkva neće uključivati u pitanja diplomatskog dijaloga, iako bi Srbi sa Kosova i Metohije u nju imali najviše poverenja kao predstavnika u razgovorima; ona će se ograničiti samo na ona pitanja koja se tiču njenog statusa na KiM, najverovatnije, u smeru rešenja koja je predviđao plan Ahtisari plus, bez saglasnosti sa aspiracijom koju je taj plan imao za nezavisnost Kosova. U političkoj borbi koja se oko pitanja Kosova rasplamsava u ostatku Srbije, Crkva će zauzeti ulogu vrlo pažljivog posmatrača, ali osim u slučaju nekih stanja krajnje istorijske iznuduice, ne bi trebalo očekivati njene radikalne korake: npr. pozivanje da se na referendumu glasa protiv nemačko-francuskog plana (što kao mogućnost pogubnu po naprednjake pominje Boško Jakšić) ili odlučivanje (anatemisanje) onih poslanika koji za taj plan budu glasali (za šta se založio sajt Stanje stvari). Međutim, taj „umeren“ politički stav, može biti plaćen skupom cenom, najviše po lično patrijarhov autoritet, ako bi se stvorilo raspoloženje u javnosti, da su Crkva i patrijarh „odstupili sa Kosova“.
Zbog toga je poslednji čas da se crkvene vođe usmere na delatnu pomoć Raško-prizrenskoj eparhiji, ne samo haritativnu, ali i takva izostaje u dovoljnoj meri, nego i u tome da pitanje Kosova i Metohije u narednom periodu, ne samo deklarativno, treba da bude stavljeno u prioritet unutrašnje i spoljne misije Crkve.
Kao prvo, postoji i režimsko, ali i od starnih medija, „filtriranje“ informacije sa Kosova i Metohije. Onaj ko bi iz te teme sagledao rad Informativne službe SPC u poslednjih desetak godina, sigurno bi stekao utisak da i ona učestvuje u tom procesu. Verujemo da je to nevoljni sticaj okolnosti, ali je dužnost Sinoda da se odmah time pozabavi i donese mere za unapređenje izveštavanja o stvarnom stanju na Kosovu i Metohiji, akcijama, mogućnostima i potrebama za pomoć itd. Uostalom, ni bolji poznavaoci prilika u SPC ne bi mogli da se prisete kada se poslednji put sastao Odbor za Kosovo i Metohiju Svetog Arhijerejskog Sabora. Mnogi i ne znaju da to telo uopšte i postoji. A bez koordinacije nijedna akcija, čak ni molitvena, nema nade za uspeh.
Mnogo bi se moglo govoriti o spoljnoj misiji Crkve u ovoj etapi kosovske krize, nadamo se da će, kompetentniji od nas, i na tom području preduzeti intenzivnije mere. Naše je bilo da ukažemo na to da česte dramatizacije stanja i najave „konačnog rešenja“ na Kosovu, stavljaju u drugi plan misijsku, haritativnu i ostalu brigu SPC za Kosovo i Metohiju. Ova briga mora da bude jasnije profilisana u svakodnevnom životu ne samo na Kosovu i Metohiji, već i u svakoj eparhiji i parohiji SPC.
