Vijest da u Crnoj Gori djeluje sedam krajnje desnih ekstremističkih organizacija i grupa umjesto zabrinutosti izazvala je bijes i kontraoptužbe. Umjesto odgovarajućih analiza, umjesto procjena opasnosti i preispitivanja istraživanja, umjesto argumentovanih osporavanja ili eventualne kritike nekompletnog i neadekvatnog prikaza ekstremizma u Crnoj Gori čuli smo samo vrisku, prijetnje i osude na račun onih onih koji su napravili istraživanje. U ovom kratkom tekstu osvrnuo bih se na atmosferu i reakcije koju su proizveli istraživački rezultati.
Piše: RANKO RAJKOVIĆ
Mapiranje određenih organizacija i lica kao ekstremista u Crnoj Gori doživljeno je kao optužba tih organizacija i lica. Sasvim očekivano. Radi se o nimalo prijatnoj i naivnoj optužbi. Neočekivano je da se na takve istraživačke rezultate bez ikakve rasprave, polemike, ukrštanja argumenata, odgovara kontraoptužbama i prostom tvrdnjom da se radi o jezičkoj zabuni jer su navedena lica u stvari građanski aktivisti a ekstremizam im je neko podmetnuo.
Smatram da se za sada imenima iz istraživanja ne treba baviti, što ne znači da se preko opasnih pojava ekstremizma i građanskog aktivizma u Crnoj Gori može olako preći.
Bilo bi poželjno da svaka porodica u Crnoj Gori ima po jednog aktivistu. Prava vrsta aktivizma je dio porodičnog vaspitanja. U familijarnom krugu aktivista bi mogao sticati znanje o društvu, dokazivati i provjeravati svoje stavove i pripremati se za prelazak na viši nivo društvenog djelovanja. Na djelovanje u cijeloj zgradi, ulici, kvartu, gradu pa čak i na nivou cjelokupne države. Aktivista bi se mogao baviti nečim korisnim i lijepim ali i upozoravati društvo na raznorazne opasnosti. Aktivista bi nam ukazivao na riskantne stvari koje nam se već dešavaju ili prijeti da će nam se tek desiti. Aktivista bi pravio planove kako da se spriječi ili umanji društvena šteta bilo da je u pitanju naše prirodno okruženje, odnosno ono što nazivamo ekologijom, da se zaštite životinje, šume, rijeke, spomenici, spriječe požari, poboljša bezbjednost djece, pomogne starima, preduprijedi oronulost građevine, bolje riješi bezbjednost saobraćaja, ljekovi učine dostupnim, zbrinu starije osobe i beskućnici, nešto prokrči, očisti, zatravi, pošumi, poveže, humanizuje…
Na našu nesreću mi takvih aktivista imamo izuzetno, izuzetno malo. Neuporedivo je više onih aktivista koji su se uspjenušane krvi okrenuli istoriji, datumima davnih, poznatih i nepoznatih bitaka, vojničkim osvajanjima i otporima, ratničkim simbolima, zastavama, grbovima, poveljama, ugovorima, pečatima itd. Okrenuli su se onome što je stotinama godina udaljeno od našeg vremena.
Nejasno je zašto su crnogorski građanski aktivisti zaobišli realno i životno vrijeme kojemu je moguće doprinositi, posvetiti mu se da bude bolje i pravednije. Zašto su se bezrezervno orijentisali samo na ono na što je nemoguće uticati jer se zbilo prije nekoliko vjekova. Građanski aktivisti će vam vjerovatno reći da to rade zbog rodoljublja i identiteta. Ako je to tako, treba aktiviste upozoriti da su i rodoljublje i identitet intimne stvari u kojima aktivisti nemaju što da traže. Razumni ljudi znaju da se istorija ne može popravljati, prepravljati, kinđuriti, proljepšavati, činiti poželjnijom ni zbog kakvog rodoljublja i identiteta. Minulu istoriju je pratilo staro rodoljublje, a novu istoriju treba da prati novo rodoljublje lišeno ekstremizma.
Tumačenja i odnosi prema prošlosti su tekuće društvene teme. Obrađene su iz stotina uglova. Ni njima ne trebaju aktivisti. Te teme su aktivne same po sebi i bez aktivista. I patriotizam koji proističe iz njih aktivan je i bez aktivista.
To što su aktivisti sebi dodali predznak građanski ništa ne mijenja. I građanski duh je nešto što se vrlo teško uspostavljalo a brzo čililo iz Crne Gore. Razlozi su rodovsko-plemenska ustrojstva, despotija na maloj teritoriji, stradanja u ratovima, poslijeratni jednopartizam, strah i neprosvećenost naroda, nedostatak obrazovnih institucija, izolovanost. Da bi se društvu povratio teško zametnuti duh građanstva ne trebaju mu agresivni aktivisti. Štaviše suvišni su. Građanskom duhu Crne Gore trebaju vaspitani, umjereni, pristojni, nenametljivi ljudi koji neće napadati, optuživati, prijetiti jednoj strani a drugoj se zaklinjati na vjernost, makar ta strana bila i sama država, i nacionalna kultura, i religija ili bilo kakve simbolike za njih vezane. Kod nas je izuzetno malo umjerenih. A tek među onima koji sebe imenuju građanskim aktivistima ni umjerenih ljudi ni umjerene klime. Tu vladaju ekstremne temperature, ekstremne hladnoće i vreline, zamućenosti i slaba vidljivost jer je pogled građanskih aktivista uperen u magle prošlosti.
Poslije aktivista valjalo bi reći nešto i o ekstremistima. Ekstremisti su se nekada nazivali radikalima. Tražili su brze i bezuslovne promjene. Neke ekstremiste događaji su pretvorili u neprilagođene i opasne elemente društva koji su pravili ogromne štete i tragično završavali. Neke od njih je početni ekstremizam pretvorio u heroje i obožavane osobe jer su njihove radikalne ideje i praktična đela donijele korist društvu.
U naše doba ekstremisti donose nespokojstvo i nesigurnost svim društvima. Kod nas ugrožavaju red i mir. Potenciraju suprotnosti, podstiču mržnje, izazivaju sukobe na raznim osnovama. Prema takvim ekstremistima obični građani gaje prezir i revolt koji često prelazi u strah od onoga za što su sve ekstremisti spremni.
U Crnoj Gori se na dvijema tačkama susrijeću i s pravom izjednačavaju građanski aktivisti i ekstremisti. Prva tačka je bahat, grub, egocentričan nastup u remećenju društvenog mira. Druga tačka je ratoborno uskraćivanja prava na nezaintersovanost za nacionalnu istoriju i karnevalske manifestacije koje iz nje proističu.
Razlika između ekstremista i građanskih aktivista je prisustvo u medijima. Ekstremisti su pasivno prisutni. O njima pišu drugi. Grasđanski aktivisti su prisutni aktivno i dobijaju neuporedivo više prostora. Daju izjave, sami sebe reklamiraju i često ispostvaljaju ultimitavine zahtjeve. Građanski aktivisti su preuzeli naplodnija područja za razvoj ekstremizma poput nacije, vjere, istorijskih neprijatelja, ratničkih simbolika, dinastičkih sukoba, crkvenih raskola, preobraćanja…
Oko tih tema građanski aktivisti šire područje borbe protiv najbližih susjeda, njihovih istorija i običaja podstičući upravo na tim osnovama unutrašnje sukobe u višenacionalnoj Crnoj Gori. Taj tip građanskih aktivista agresivno se bori ne za svoj izbor, za svoju crkvu, za svoj identitet već protiv postojeće kanonske crkve, protiv identiteta sunarodnika i protiv njihovih prava na izbor. Građanski aktivisti optužuju prosvjetu, obrazovanje, tradiciju, istorijsku i kulturnu baštinu, ustaljene jezičke kanone tražeći da se pod hitno i nasilno mijenjaju u korist nečega novog što još nije artikulisano kao društvena korist i potreba. Samo zbog tih i sličnih stvari ispravno ih je za početak nazvati ekstremnim aktivistima.
Možda su ti ljudi (koje je mapiralo istraživanje BIRN-a) nesvjesni da ih je baš to permanentno opsijedanje medija, potpirivanje nesuglasica, uznemiravanje okoline i zatvorenih društvenih grupa, poput monaštva na primjer, te agresivno nametanje istorijski prevaziđenih tema pretvorilo u ekstremiste.
Bez sumnje, aktivisti koji sebe nazivaju građanskim u Crnoj Gori su ekstremno aktvini. Ipak smatram da oni zasad ne pripadaju opasnim ekstremistima jer je po svojoj suštini opasni ekstremizam pritajeno aktivan.
Naš problem je bio očigledan i prije BIRN-ove analize.
I sa BIRN-ovom analizom i bez BIRN-ove analize Crna Gora ima velike muke i negativne efekte i sa nacionalnim ekstremistima i sa onima koji sebe proglašavaju za građanske aktiviste. Obije grupe se nalaze na istom frontu. Frontu koji razara stabilnost crnogorskog društva.
Po svoj prilici BIRN je mapirao taj front. Napravio je listu organizacija i osoba koje se nalaze na ekstremnim pozicijama. Svoju poziciju odavno su pretvorili u front koji predstavlja nasilje nad slobodom izbora, nasilje nad pravom da budemo nezainteresovani za partije, nezainteresovani za partijske ideologije, nezainterseovani za partijske istorije, nezainteresovani za partijske ideje o identitetu o kojima nas svakodnevno obavještavaju sa najviših političkih adresa.
Ne zaboravimo ni na ona najopasnija obavještenja o istoriji i identitetu koja pobuđuju najviše ekstremizma u Crnoj Gori. Ta obavještenja dolaze sa adrese institucije Predsjednika države koji se makar formalno smatra predsjednikom svih građana Crne Gore.
Ta vrsta ekstremizma se ne mapira. Pod zaštitom je Ustavnog suda do daljnjeg.
