Čini se da među činiocima stare/nove skupštinske većine, u sadašnjoj konfiguraciji, naprosto nema dovoljno političke volje za stabilizacijom političkih prilika, te da se izlasku iz datog haosa možemo nadati tek pošto ishod narednih parlamentarnih izbora porodi neku novu konfiguraciju političkih odnosa
MONITOR: Najnoviji izvještaj EK konstatovao je političku i institucionalnu krizu. Vi ste stanje u zemlji nazvali haosom. Ko je odgovoran za njega?
PAVLOVIĆ: Ako je haos pojam koji najpreciznije opisuje crnogorsku političku zbilju u posljednje dvije godine, onda bi, vjerujem, bilo naivno odgovornost za taj haos locirati u ovom ili onom domaćem ili stranom političkom akteru – neophodno je sagledati širu sliku i govoriti o strukturnim uzrocima.
U nedavno objavljenom tekstu, naveo sam tri strukturne posljedice ishoda posljednjih parlamentarnih izbora: smjenu dugogodišnje vlasti, ulazak u stanje kohabitacije i formiranje manjinske (‘ekspertske’) vlade. Moja teza bila je da su ova tri faktora, združenim djelovanjem, generisala odlike haosa kome svjedočimo – vakuum političkog autoriteta, paralizu institucionalnog sistema i gramšijevski interregnum u kome se, odlaskom DPS-a u opoziciju, jedan hegemonski poredak i zvanično urušio, a drugi, kao što vidimo, već dvije godine ne uspijeva da se konstituiše.
MONITOR: Kome haos odgovara i kako izaći iz njega?
PAVLOVIĆ: Svaki status quo, pa i ovaj trenutni haotični, svjedoči o nekoj vrsti konsenzusa. U datom slučaju, čini se da predmet konsenzusa nije da se nešto preduzme, koliko da se ništa ne preduzima.
Uzmimo za primjer skorašnji debakl pregovora stare tridesetoavgustovske skupštinske većine o formiranju vlade – oni ultimatumi i zatezanja, te oni nedostajući potpisi, te ona ‘verbalna podrška’ kandidatu za mandatara u minut do dvanaest – koji je pokazao da dobar dio te većine ne osjeća nikakvu odgovornost za iznalaženje načina za izlazak iz krize, niti želju da se, zarad javnog interesa, izdigne iznad gramzivog šibicarenja. Sjetimo se i da su se, nakon pada Krivokapićeve Vlade, bezmalo svi politički akteri deklarativno saglasili da bi vanredni parlamentarni izbori bili ‘najčistija opcija’ i ‘najpoštenije rješenje’ u datoj situaciji – pa izbora, kao što znate, nije bilo, jer ta ‘najčistija’, ‘najpoštenija’ varijanta zapravo nikome nije odgovarala.
Prema tome, čini se da među činiocima stare/nove skupštinske većine, u sadašnjoj konfiguraciji, naprosto nema dovoljno političke volje za stabilizacijom političkih prilika, te da se izlasku iz datog haosa možemo nadati tek pošto ishod narednih parlamentarnih izbora porodi neku novu konfiguraciju političkih odnosa.
Izvor: Monitor
