Nije riječ o sličicama koje su se kupovale po trafikama da bi se popunjavali albumi sa fudbalerima, košarkašima, avanturama, automobilima, avionima.. Uz takve albume provedena su đetinjstva. Biti protiv tih sličica značilo bi povređivati plemenite uspomene. Riječ je o drugim sličicama koje su smišljene s ciljem da vam se uskrate uspomene. Riječ je o sličicama koje omogućavaju neverbalnu komunikacija. U pitanju su emotikoni, smajliji i ostale šarene dragunlije žute kao žumance jajeta. Izbjegavajte te sličice. Ne dozvolite im da preuzmu vaš osmijeh, vašu radost, vašu zabrinutost, vašu ljutnju, vaše suze, vaš umor, vaš znoj. Te sličice dehumanizuju. Te sličice brišu saosećajnost i kreativnost. Te sličice podstiču otuđenost. Ukoliko se suočite sa tim sličicama i prihvatite ih isto je kao da ste se suočili sa izgubljenim danom i obradovali mu se. A izgubljeni dan je opisan još u antici sentencom „Nulla dies sine linea“ (Nijedan dan bez crte)
Pod okriljem informacionih tehnologija ta stara latinska izreka odjenula se u novo ruho. Transformisala se u – Nijedan dan bez sličice.
Za poznatu latinsku izreku zaslužan je Plinije Stariji koji je pišući o slikaru iz svog doba primijetio da umjetnik dan smatra izgubljenim ukoliko nije povukao bar jedan potez kistom. Dakle još iz antike nam je poslata poruka da se svaki dan mora nešto korisno uraditi. Korisno je ako pročitamo štogod, ako se s radoznalošću okrenemo prema nečemu što nam je um i čula zagolicalo, zapišemo neku misao svoju ili tuđu, upražnjavamo hobi, slikamo, sviramo, uputimo nekome pismo, porazgovaramo s živim bićem mimo one dvije najfrekventnije riječi „Đe si“ i „Samo opušteno“. Naravno korisne su i sve smislene dnevne fizičke aktivnosti.
Tehnologije novog doba donijele su nam novi odnos prema vremenu, nove rasporede vremena i nova značenja onoga što treba uraditi da nam dan ne ode u nepovrat. I na poslu i kod kuće i tokom slobodnog vremena poslije posla, i mimo kuće najviše vremena provodimo pred ekranima. Nerazdvojni smo od televizijskih ekrana, ekrana kompjutera, ekrana mobilnih telefona. Čak i dan proveden pred tim pomagalima mogli smo podvesti pod latinsku sentencu „Nulla dies sine linea“ sve dok se nijesu pojavile napasne drhtuće sličice nalik žutim virusima. Ta sličice gutaju naše vrijeme pod paskom da ga ubrzavaju, obesmišljavaju nam dane, dezangažuju naša bića, udaljuju nas od ljudi. Agresivne i sveprisutne sličice preuzimaju ulogu našeg duha i tijela. Pritiskom na taster koji se nekada zvao dugme zamjenjuju nas onamo gdje treba da smo nezamenjivi.
Te sličice nazvane emotikoni, smajli, palčevi, aplauzi, gifovi predstavljaju dosad najveće organizovano i sistematsko zaglupljivanje naroda. Korisnici raznoraznih ekrana ludi su za njima kao nekadašnja djeca za žvakom. Zbog tih sličica ožalošćena je Mnemosina boginja iz grčke mitologije koja se smatra pronalazačem jezika i riječi. Drevna kultura ostaje bez nas, bez svoje djece.
Mjesto Mnemosine preuzimaju moćni operativni sistemi koji u svojim terabajtima, petabajtima, zetabajtima, jotabajtima evidentiraju nas korisnike, odnosno zavisnike od sličica i organizuju uz našu pomoć paralelni svijet nijemih, bezglasnih i tjeskobnih osoba. Oduprite se tom svijetu. Ne budite njegov dio. Iskoristite dan. „Carpe diem“. Ne zaboravite što znači „Nulla dies sine linea“ i „Carpe diem“ jer se to se ne može smjestiti u sličice žutaće i vrteće gifove. Još se može učiti od Plinija i Horacija pod uslovom da držite do svojih osjećanja, obrazovanja i kulture.
Ranko Rajković
