Mogao bi se čovjek začuditi, možda i nasmijati tome što se u Danskoj djeca uzrasta od 6 do 16 godina uče empatiji sve dok ne vidi nedavni snimak učeničkog zlostavljanja nastavnice u Trsteniku. Razvoj digitalne kulture i svakovrsnih metaverzalnih platformi, tzv. društvenih mreža, nije razorno djelovao samo na razvoj kognicije i socijalne inteligencije, već je doprinio stasavanju emocionalno zakržljalih ljudi, koji ne samo da nemaju empatiju, već iskazuju i sociopatske ili psihopatake odlike, uživajući u zlostavljanju ili patnji druge osobe.
Vjerujem da su brojni nastavnici koji bi mogli svjedočiti o raznovrsnim oblicima učeničkog zlostavljanja, fizičkog, verbalnog, pogotovo sajber terora. Međutim, posljednje što bi imalo smisla i opravdanja jeste sada demonizovati mlade prestupnike. Oni nijesu slučajno postali takvi kakvi jesu.
Moje skromno iskustvo nastave u srednjoj školi pokazalo je da uobičajene pedagoške mjere, kakve su, upućivanje učenika na razgovor s pedagogom ili psihologom jedva da ima ikakve pozitivne efekte. Pozvati roditelja na razgovor češće otvori samo novo poglavlje problema. Problem se, dakle, ne može rešavati ni u školi, ni u porodici. Potrebno je ustanoviti neku sinergiju na toj relaciji. Ali razmišljati poput Danaca, jer kolektivni problem se može rešavati jedino kolektivnim, institucionalnim, putem. Danci organizuju tzv. „Klassens tid“ jednom nedjeljno, samo jedan čas. Nije to gubljenje vremena, već razvijanje (samo)poštovanja i osjećaja za Drugoga.
Milorad Durutović
Izvor: Fejsvuk
