Još od kada je Indijka Gaura Devi sedamdesetih godina 20. vijeka zagrlila drvo u namjeri da ga odbrani od drvosječa, razvija se jedan neobičan ekološki pokret sa naglašeno feminističkim nazorima. Pokret „Čipko“ (žene koje grle stabla) raširio se iz Indije svuda po svijetu i inspirisao nekoliko, uslovno rečeno, filosofija koje povezuju pitanje zaštite životne sredine sa pitanjem zaštite položaja žena u svijetu.
Pogađate, zajednička polazna tačka oba „zaštitarstva“ je kritika svijeta kontrole i dominacije koja izlazi iz muškog svjetonazora. Ovaj svojevrsni ekološki feminizam naglašava da životnu sredinu u kojoj živi čovječanstvo ne narušava čovjekova pojava po sebi, nego, kako one kažu „nepravedne institucije i deformisane prakse u čovječanstvu“. Ove deformitete institucija i praksi načinio je, naravno, muškarac. Dominacija muškaraca i njihova „hijerahija sile“ jednako zlo nanose i ženama i prirodi!
1974. Fransoa Debon je prva upotrebila termin eko-feminizam, a do sada se razvilo nekoliko pravaca: liberalni (zasnovan na principu: svi su ljudi isti bez obzira na polne razlike); marksistički (radna i upravljačka ravnopravnost polova); socijalni (kombinacija ova dva prethodna); i radikalni eko-feminizam (koji potpuno ignoriše polne razlike u pogledu drutvene djelatnosti). Paradoksalno, baš ovaj posljednji naglašava tezu da je ženska senzibilnost bliža prirodi i njenim potrebama od muške koja je racionalna i manje osjećajna. On zagovara potrebu nastanka „novoga svijeta“ majčinske brige i staranja o planeti na kojoj živimo. Otuda je „čipko“ grljenje drveća − prava slika takve filosofije.
Piše: Oliver Janković
