Obavještavamo javnost da je peticiju „Srpski4EU – inicijativa za jezičku ravnopravnost” za svega par dana podržalo više od dvadeset hiljada ljudi. U tom smislu, izražavamo zahvalnost svima koji su podržali našu građansku inicijativu ali i zadovoljstvo zbog izraženog interesovanja crnogorske javnosti. S ciljem vjerodostojnijeg informisanja građana, ali i zbog neutemeljenih interpretacija u vezi s našom inicijativom, želimo da, kao njeni nosioci, ukažemo na nekoliko važnih pojedinosti. Inicijativa „Srpski4EU” ima za cilj institucionalno uvažavanje statusa srpskog jezika po ugledu na evropske prakse i standarde. Prvi korak u okviru te inicijative je zahtjev da Crna Gora, uvažavajući sopstvenu jezičku i društvenu realnost, te opredjeljenje građana, a u okvirima važećih ustavnih rješenja i uporednih praksi prilikom pristupanja Evropskoj uniji, srpski jezik (koji je maternji čak 43,18% građana) – kandiduje za jedan od službenih jezika Evropske unije.
Naglašavamo da za ovu inicijativu nisu neophodne ustavne promjene. U praksi pristupanja EU, svaka država članica je slobodna da nominuje koji će je jezik/jezici predstavljati kao službeni u Evropskoj uniji. Ustav Crne Gore prepoznaje službene i jezike u službenoj upotrebi što je, između ostalih, i srpski. Shodno tome, ne postoji pravna prepreka, sa stanovišta Evropske unije, da Crna Gora kandiduje, dakle i pri trenutnoj formulaciji, srpski jezik kao službeni jezik EU. Ovo nije puko tumačenje, već utvrđena praksa. Diferenciranje kategorija službenih jezika nije specifičnost Ustava Crne Gore, već je prisutno i kod mnogih država koje su članice Evropske unije i ono, u njihovim slučajevima, nije predstavljalo prepreku da se kandiduju jezici različitih kategorija. Tako je, na primjer, Malta pored „nacionalnog”, tj. „narodnog” jezika (eng. national language) kandidovala još i engleski koji je „službeni” (official language); dok je Irska, prvobitno, nominovala sada „drugi službeni”, tj. engleski, a tek kasnije uvrstila i „nacionalni” odnosno „prvi službeni” jezik – irski, tj. gelski. Bitno je napomenuti da u obije pomenute države, razlikovanje između „nacionalnih” i drugih „službenih” jezika nije beznačajno, već da implicira pravne preferencije u korist „nacionalnih”, što u pogledu jezika pravosuđa (Malta), što u pogledu primata u tumačenju (Irska). Dakle i trenutni ustavni položaj srpskog jezika, za koji bi se čak moglo reći da je iznad onih „drugih službenih” u Irskoj i Malti, pruža osnovu da se on kandiduje za jezik Crne Gore u Evropskoj uniji. Ovo dokazuje i primjer Hrvatske, gdje je hrvatski jezik formulisan, ne kao „službeni” već kao jezik „u službenoj uporabi”. Dakle, iako se semantike pojedinačnih rješenja razlikuju, pravna logika ostaje ista – ne postoji prepreka da se jezici koji imaju službeni status kandiduju pred Evropskom unijom. Naročito u kontekstu činjenice da je srpski, sa 270,000 govornika, najzastupljeniji jezik u Crnoj Gori, i da uporedni primjer – da jezik kojim govori daleko najdominantniji broj građana nema status službenog – u Evropskoj uniji ne postoji.
Inicijativa koju smo pokrenuli samo je početak dugoročne strategije kojom ćemo se svim demokratskim, građanskim i legitimnim sredstvima, u skladu s kulturom institucionalnog i civilnog dijaloga, zalagati da srpski jezik dobije odgovarajući institucionalni status u Crnoj Gori i Evropskoj uniji.
Izvor: Srpski4EU: Inicijativa za jezičku ravnopravnost/Facebook
