Piše: Vuk Bačanović
Vijest da će bivši doživotni predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, na Fakultetu političkih nauka održati predavanje na temu „Regionalni odnosi i geopolitički izazovi na Zapadnom Balkanu“ za ograničen broj slušalaca nije me zgrozila koliko sarajevskog producenta i esejista Edina Zubčevića, koji je u svojoj redovnoj kolumni za portal Nomad.ba uputio nekoliko važnih pitanja: „Čemu ritualno pranje i umivanje lika i nedjela Mila Đukanovića? Kome treba Milo kao predavač na FPN-u u Sarajevu? Nije jasno čemu travestija i još jedno samoponižavanje i ruganje žrtvama. Zašto će neko koga dovode u vezu s ratnim zločinima i mirnodopskom korupcijom držati slovo studentima FPN-a u Sarajevu? O čemu?“
O čemu još?
O redukciji istorijskih i dnevnopolitičkih činjenica, naravno. Jer su od Đukanovića autorizovani državni dukljanizam i sarajevska neokalajevština — dva najvjernija odraza rasula srpskog društva kasnih osamdesetih i ranih devedesetih — dva najrigidnija (a time i najgluplja) oblika antisrpstva, nastala kao tobožnja protuteža najrigidnijim izrazima srpske nacionalne misli u njenoj modernoj povijesti. Upravo zbog toga, Đukanovićevo predavanje u Sarajevu nije nikakvo ritualno pranje, budući da je ono odavno obavljeno — kao i u slučaju nekadašnjeg intimusa Radovana Karadžića, Novaka Kilibarde — i kao što bi bilo obavljeno u bilo kojem drugom slučaju. Uvjeren sam da je, u nekoj paralelnoj stvarnosti, Ratko Mladić nakon rata prihvatio da bude „Bosanac“ u stilu Dragana Bursaća, koji Srbe Bosne i Hercegovine frankovački proglašava vlaškim nakotom i strancima na vlastitoj zemlji, da bi za bošnjačku (kvazi)akademsku javnost postao osoba draža od Jovana Divjaka — baš kao što sam uvjeren da bi Pavle Đurišić, da je poživio do devedesetih, bio perjanica srpske faze DPS-a, a potom, nakon Đukanovićeve dukljanske metamorfoze, jedan od viđenijih crnogorskih antifašista u Sarajevu.
Ko zna — možda bi danas bio i ugledni gost-predavač na Fakultetu političkih nauka.
U tom smislu, Đukanovićevo sarajevsko projavljivanje u svojstvu erudite i vizionara ne predstavlja samo namjerno konstruisani čin kolektivne amnezije, već i repeticiju didaktičkog ponižavanja onih koji bi u tom amfiteatru trebalo da stiču vještine naučne analize i moralne odgovornosti. Studenti i šira sarajevska javnost, umjesto da budu upućivani u složenost postjugoslovenske stvarnosti kroz objektivnu i lucidnu analizu, bivaju svjedoci nastavka iste one igre mračnih sjenki koja je i dovela do „regionalnih odnosa“ o kojima, paradoksalno, Đukanović danas predaje.
U tome i jeste košmarnost našeg vremena: u epohi sveopšte dostupnosti činjenica, istinu je još uvijek lako pročitati, ali teško izgovoriti tamo gdje treba. Upravo zbog toga, Đukanovićevo predavanje neće biti lekcija iz geopolitike i balkanskih političkih relacija, već ogled iz zaborava, u kome akter mračnih decenija sebe (re)kreira kao eksperta za sadašnjost, odnosno vrhunskog majstora za govore u kojima amabaš ništa nije tačno. Za šta su, prirodno, najzaslužniji sarajevski organizatori. Dok Klio govori isključivo jezikom istorijskih izvora, oni i dalje rade na prividu da se ona obraća u svečanim salama, pod svodovima lažnih bratimljenja i još lažnijeg mudroslovlja.
U Sarajevu ništa novo.
