Piše: Boris Postnikov
Katarina Kantakuzina Celjska, grofica i kneginja iz loze Nemanjića, rođena je 1418. ili 1420. godine. Boris Bućan, grafički dizajner i slikar svjetske reputacije, preminuo je 27. maja 2023. Kroz skoro šest vijekova omeđenih rođenjem jedne plemkinje i smrću jednog umjetnika nižu se, abecedno poredane, sudbine 88 muškaraca i 12 žena izabranih u leksikon “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj”.
Stranicama tako promiču životi austro-ugarskih feldmaršala i Titovih partizana, komunista i vladika, siromašnih seljaka i privrednika iz građanske kreme međuratnog Zagreba, vođa Ilirskog pokreta i razočaranih jugounitarista, pisaca, glumica, matematičara, filologa… A svaki od tih izbora nastao je pod teretom pod kakvim ne nastaje ni jedan domaći leksikon.
Tko je unutra, a ne bi trebao biti? Tko nije ušao, a morao je? Tako nekako glase pitanja koja tradicionalno prate slične selekcije. U ovom slučaju, međutim, znatiželja brzo poprima prijeteći prizvuk. Jesu li Srbi – znamo ih – opet ukrali nekog od naših? Da nisu prošvercali dva-tri velikosrbina? Ima li tu kojeg ratnog zločinca?
Loša vijest za hrvatske nacionaliste, poslijeratne profitere i urednike klikbejt portala: izbor sto znamenitih Srba u Hrvatskoj ni po kojem kriteriju ne bi smio biti problematičan. Štoviše, kriteriji onih koji su birali, a riječ je o sedmeročlanom uredništvu predvođenom povjesničarom Ivom Goldstinom, počivaju na pomirljivosti, inkluzivnosti, toleranciji.
Bilo je to očito kada je Goldstin na nedavnoj Privrednikovoj tribini ispričao da su odlučili izostaviti jednog od poznatijih Srba iz Hrvatske, Dražena Petrovića, čisto da ne bi ispalo kako posežu za hrvatskom nacionalnom ikonom.
Očito je i kada u uvodu “Leksikona” Milorad Pupovac objašnjava zašto su, nakon dugog razmatranja, odustali od Jovana Raškovića. Očito je i iz zaobilaženja ponekog imena koje se u “Leksikonu” moglo, ali i nije moralo naći, poput, recimo, fudbalera Siniše Mihajlovića, čije bi uvrštavanje u Hrvatskoj vjerojatno bilo shvaćeno kao provokacija.
Uostalom, već je i uključivanje Arsena Dedića podiglo poneku obrvu. Šta da se radi: izbor znamenitih Srba u Hrvatskoj, baš kao i život neznamenitih Srba u Hrvatskoj, odvija se pod pretpostavkom da Hrvati mnogo bolje znaju kako i šta bi Srbi trebali izabrati.
Već i ovaj letimični popis rubno kontroverznih imena – Petrović, Rašković, Mihajlović – pokazuje, doduše, da su potencijalni problemi vezani isključivo za nedavnu prošlost. Toliko, ukratko, o mitskoj “vjekovnoj mržnji” Hrvata i Srba.
U “Leksikon” će, uostalom, elegantno kliznuti i jedan obični razbojnik i ubojica, pod uvjetom da se razbojnik i ubojica zove Čaruga, da je između njegove smrti i našeg čitanja prošlo dovoljno godina i da su te godine proizvele romantični lik hajduka i odmetnika.
Insistirati na jednakim kriterijima za davnu i neposrednu prošlost bilo bi ionako deplasirano: na kraju krajeva, svaki izbor ovog tipa nastaje u nekom prezentu i govori o onima koji biraju barem toliko koliko govori o prošlosti.
A kako su tačno birali urednici “Leksikona”? “Kriteriji za utvrđivanje što jest a što nije jedan narod ili nacija, tko mu pripada a tko mu ne pripada ne bi mogli i ne bi smjeli biti jednostruki i ahistorijski, a njihove granice zamišljene i deklarirane kao kristalno jasne i nepropusne”, piše Pupovac u “Uvodu”.
“Kriteriji su u pravilu višestruki i polihistorični, a granice nejasne, zasjenčane i propusne – neutvrdive, dinamične. Koliko god se to u nekim historijskim okolnostima činilo i koliko god se to često narativno tako projiciralo, narodi ili nacije nisu jednoumni i monoidentitetski društveni organizmi niti su čvrsto i jasno utvrđene i omeđene utvrde.”
Rekli smo već: pomirljivost, inkluzija. Zato je moguće da se u “Leksikonu” nađu i oni kojima je vlastiti srpski identitet bio stožeran i oni koji su, poput Omer-paše Latasa, prelazili na neprijateljsku stranu, i oni koji su se, poput Vladana Desnice, deklarirali kao Jugoslaveni, i one koje su, poput Dubravke Ugrešić, rezolutno odbacivale bilo kakvu nacionalnu pripadnost…
Kriteriji su rahli do tačke na kojoj je legitimno postaviti pitanje gdje uopće neka nacija počinje, a gdje završava, i nije li svaka nacija sama unutar sebe rascjepkana i razmrvljena do neprepoznavanja. Ali to su šira, principijelna pitanja koja u epohi nacionalno uokvirene stvarnosti ionako rjeđe dolaze na dnevni red, pa ćemo ih i ovdje ostaviti po strani. I bez njih, znamo, dovoljno je pitanja koja će dočekati projekt “Leksikona” u hrvatskoj javnosti.
Iz Pupovčevog predgovora doznajemo i osnovne informacije o povijesti tog projekta. Ideja je nastala još početkom sedamdesetih u krugu vodećih ljudi Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, posebno ju je gurao saborski zastupnik, prevodilac i pisac Mile Joka, e da bi se nanovo pojavila krajem devedesetih, pa onda napokon, posljednjih godina, na inicijativu Čedomira Višnjića i nakon pola vijeka čekanja dočekala doba u kojem može biti realizirana.
Ono što iz Pupovčevog predgovora ne doznajemo, međutim, jest zašto ga uopće piše Pupovac. On je u impresumu naveden samo kao jedan od članova uredništva: mnogo bi logičnije bilo da uvodni tekst kojim se obrazlaže i brani koncepcija projekta napiše glavni urednik. Ili, barem, Višnjić kao autor inicijalnog koncepta.
Činjenica da nikome od onih koji su o “Leksikonu” do sada pisali ovo nije upalo u oči možda je i zanimljivija. Ona valjda potvrđuje javni status Pupovca kao dežurnog Srbina i sive eminencije svakog srpskog projekta u Hrvatskoj: ionako znamo da iza svega stoji on, išao bi taj rezon, pa je onda očekivano i da zauzme prostor glavnog urednika…
Problem koji autor ovog teksta ima s time što glavni urednik ne potpisuje uvod u knjigu koju uređuje, ipak, znatno je manji od problema koji imam s time kome je povjerena glavnourednička uloga. Ivo Goldstin, poznato je, akademski je povjesničar, deklarirani antifašist i istaknuti pripadnik židovske zajednice u Hrvatskoj, koji spremno prihvaća teret što ga sa sobom nosi ta manjinska pripadnost.
Ali je, poznato je i to, netko tko sustavno brani politiku Izraela i minorizira njene današnje zločine u Palestini. Nekima su Izrael i Palestina dovoljno daleko pa se time ne bi opterećivali, ali ne mislim da je najsretnija okolnost to što leksikonsku povijest jednog naroda – obilježenu, uza sve ostalo, genocidom – potpisuje negator genocida koji se upravo sada odvija.
Drugi problem koji imam s ovim izborom tiče se zastupljenosti i prikaza žena. Sam Pupovac u uvodu napominje da je uredništvo o tome vodilo računa, ali “zbog historijskih razloga” nije uspjelo uključiti više od 12 Srpkinja.
Moguće da je veći broj doista nemoguć, ali je šteta što uredništvo inkluzivnije kriterije nije primijenilo samo na sebe, pa da se ondje, pored sedmorice muškaraca, nađe mjesta za barem poneki ženski glas, kada su se historijske okolnosti već promijenile.
Ako i ne bi uspjelo doći do trinaeste Srpkinje, možda bi takvo, rodno uravnoteženije uredništvo – tko zna – izbjeglo da među uvrštenim znamenitim Srpkinjama bude toliko onih koje su prvenstveno supruge mnogo znamenitijih muževa (Katarina Kantakuzina, Jovanka Broz, Bela Krleža) ili su, poput Aleksandre Zec, puki simbol jednog tragičnog vremena.
Toliko o primjedbama: bit će ih, sasvim sigurno, više nego dovoljno i bez ovih mojih. Hrvatskim nacionalistima smetat će sama činjenica što nešto poput leksikona “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj” uopće postoji, ali takvi se većinom zadrže na uvodnom abecedariju pa ondje, umjesto imena, traže probleme.
Oni među njima koji se ipak odvaže čitati dalje morat će po tko zna koji put gutati knedle kada se prisjete da im je državnu himnu napisao Josif Runjanin ili da je svjetski daleko najznačajnije ime s onoga što zovemo ovim prostorima bez dileme Nikola Tesla.
Koliko će se tek iznenaditi kada saznaju da Dejan Medaković, zbog kojeg su se prošle godine ispred prostora Srpskog kulturnog centra okupljali maskirani huligani, ipak nije bio član Radne grupe za izradu Memoranduma SANU-a?
A koliko začuditi dok budu čitali natuknicu o Vojinu Miliću, rijetko principijelnom partizanu i sociologu, koji na svom sveučilišnom predavanju 1954. javno podržava članke Milovana Đilasa pa ga sljedećeg dana na raport zove jedan poslušniji partijski funkcionar: sekretar komiteta SKJ političko-personalnih organa pukovnik Franjo Tuđman?
S druge strane hrvatskih nacionalista i njihovih nevolja, liberalni dio javnosti prihvatit će “Leksikon” s mnogo više naklonosti. Što je i logično, jer taj je dio javnosti, uz samu srpsku manjinu, glavni adresat ovog izdanja. Ali je logično i zato što se hrvatska nacija manje razlikuje od srpske nego što se razlikuje sama od sebe, podijeljena na one kojima Srbi samo smetaju i one kojima smetaju samo oni kojima Srbi smetaju.
A Srbi, kad smo već kod njih? Hoće li i njima nešto zasmetati? Naravno: nekome će se, recimo, natuknica o patrijarhu Pavlu učiniti baš po mjeri, nekom drugome kao ispolirana i romantizirana verzija jedne daleko kompleksnije biografije.
I tako dalje: mnogi kojima je, poput autora ovog teksta, središte interesa književnost, teško će, jako teško preći preko izostavljanja Sime Mraovića, autora koji je devedesetih itekako proživio svoju nacionalnu manjinsku sudbinu na zagrebačkom asfaltu pa je zatim upisao u hrvatsku književnost.
S druge strane, oni koji su – poput, opet, autora ovog teksta – vlastitu avanturu s prirodnim znanostima okrunili popravnim iz matematike u četvrtom srednje naučit će mnogo o životima vrhunskih inženjera kao što su Nikola Hajdin i Branko Žeželj ili Milutin Milanković, svjetski utjecajni geofizičar, astronom i klimatolog.
Najsretniji su – ako takvih uopće ima – oni koji će “Leksikon” čitati neopterećeni neuralgijama srpsko-hrvatskih odnosa, naprosto uživajući u živopisnim biografijama manje poznatih osoba.
Poput Milke Žicine, književnice i sindikalistkinje, čije romane međuratna kritika prezire, a publika guta na francuskom, njemačkom i drugim evropskim jezicima, dok joj “Sve, sve, sve”, napisan u tajnosti početkom sedamdesetih, govori o iskustvima poslijeratnih logora za IB-ovce.
Ili Milojka Vucelića, direktora NASA-ina svemirskog programa, učesnika slavnih misija Apolo 8 i Apolo 11, čovjeka koji je odgovorio na onu čuvenu poruku “Ok, Houston, we’ve had a problem here”…
Kako god ga čitali, ovaj će leksikon ostati kao svjedočanstvo namjere da se “velika povijest” jedne manjine, prelomljena kroz stotinu ljudskih života, ispriča iz vizure otvoreno, pomirljivo i uključivo koncipirane nacije. To se ne čini samo kao urednički izbor pripovijedanja o prošlosti, nego i kao ekstenzija današnje službene politike Srba u Hrvatskoj.
Takvom izboru i takvoj politici može se svašta prigovoriti – da miri nepomirljivo, da je suviše podložan očekivanjima nacionalne većine i zahtjevima njene vladajuće politike, da je udaljen od svoje baze ili bilo šta četvrto – ali mu se ne može poreći da je neusporedivo sretniji, pametniji i progresivniji od vlastite alternative.
Upravo u ovakvom, inkluzivnom i koncilijantnom srpstvu Srba u Hrvatskoj ogleda se danas bijesno hrvatstvo hrvatskih nacionalista kao izobličena grimasa: lišena bilo kakvog motiva i razloga osim mržnje spram drugoga. Logika takvog nacionalizma svodi se naposljetku ionako na siromašenje i sakaćenje vlastite nacije. Leksikon “100 znamenitih Srba u Hrvatskoj” zamišljen je, uređen i napisan iz suprotnih pobuda.
Izvor: Portal Novosti
