Piše: Milorad Durutović
„Najvažnije je ono što ostane posle gozbe!“ — ovim stihom Dragan Jovanović Danilov otvara pjesmu „Mladi, gnevni pesnici“, u kojoj generacijska pobuna postaje slika trajnije ljudske drame. Mladi pjesnici ustaju protiv zatečene „poetske truleži“, uvjereni da mogu promijeniti svijet, da bi se vremenom i sami našli na meti novih pobunjenika. Generacije se smjenjuju, ali se ponavljaju obrasci otpora, zamora i samoobmane.
Pjesma govori o mladim i gnjevnim pjesnicima, ali njen okvir daleko je širi. Može se primijeniti na ljude koji ustaju protiv uspostavljenog poretka vjerujući da je promjena neophodna. Od Albanije i Srbije do Italije i Francuske, protesti otkrivaju različite oblike nezadovoljstva, od borbe protiv korupcije do zahtjeva za pravednijim uslovima života i većom političkom odgovornošću. Razlikuju se njihovi povodi i ciljevi, ali ih povezuje uvjerenje da postojeće stanje nije prihvatljivo, a to, opet, ne treba da zamagli pitanje šta se dešava sa pobunom kada njena početna energija počne da se mijenja.
Istorija buna nije jednoznačna priča o borbi pravednih protiv nepravednih. Oni koji se bore protiv privilegija ponekad stvaraju nove, a oni koji zahtijevaju odgovornost vremenom pronalaze opravdanja za sopstvene postupke. Čovjek mijenja svijet noseći u sebi dio onoga što je u njemu nastojao da promijeni. Ta protivrječnost može se pojaviti i u građanskom otporu: opravdani gnjev vremenom može postati dio ličnog identiteta, dok politički akteri energiju pobune usmjeravaju ka sopstvenim ciljevima. Tako se ishod može udaljiti od zahtjeva zbog kojih je pobuna započela.
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XXXIII – Muška priča
Ipak, mogućnost takvog preokreta ne znači da je sama pobuna sumnjiva, niti da slabosti pobunjenika čine nepravdu prihvatljivom. Kao što opravdanost cilja ne garantuje ispravnost svakog postupka, tako ni mogućnost budućeg neuspjeha ne dovodi u pitanje potrebu za promjenom. To su pitanja koja prevazilaze svaki pojedinačni trenutak.
Šta se, naime, dešava kada pobuna postane način na koji čovjek razumije sebe? Šta ako mu je potreban protivnik da bi potvrdio sopstvenu ispravnost, hoće li prepoznati trenutak kada je problem riješen?
Ta pitanja jednako pripadaju i pobunjenicima i onima koji brane postojeći poredak, a odgovor se mora dati, makar i ne zvučao kao onaj Danilovljev pjesnički izuzetak — kao čovjek koji ostaje „ponizan pred tamnim ogledalom u sebi“. Jednim okom posmatramo nepravdu koju treba otkloniti, drugim čovjeka koji to pokušava da učini. Prvi pogled čuva nas od mirenja sa postojećim stanjem, a drugi od uvjerenja da nas sama borba za dobro čini pravednima.
Izvor: RTNK
