Piše: Redakcija
U odnosima Crne Gore i Hrvatske manifestuje se jedno specifično svojstvo evropskih vrijednosti. One, izgleda, nemaju jednaku težinu sa obje strane granice. Ono što u Crnoj Gori predstavlja nedopustivo veličanje kompromitovane prošlosti iz Devedesetih, u Hrvatskoj može biti sasvim pristojan doprinos njegovanju nacionalnog pamćenja. Razlika je, razumije se, u tome što je jedna država već članica Evropske unije, dok druga tek treba da zasluži čast da sjedi za istim stolom. A za stolom se, kao što je poznato, pravila pristojnosti ne određuju zajednički.
Povod je zahtjev Zagreba da se promijeni ime kotorskog bazena „Zoran Džimi Gopčević“, nazvanog po proslavljenom jugoslovenskom vaterpolisti, osvajaču olimpijskog srebra iz Moskve 1980. godine. Hrvatska osporava takvu počast zbog njegove uloge u logoru Morinj, gdje je početkom devedesetih bio jedan od komandira straže. Prema svjedočenjima pojedinih bivših zatočenika, Gopčević je učestvovao u njihovom zlostavljanju ili ga omogućavao, premda nikada nije procesuiran, a o njegovom ponašanju postoje i protivrječna svjedočenja.
Zlostavljanje hrvatskih civila i zarobljenika je sudski utvrđeno, a četvorica pripadnika rezervnog sastava JNA pravosnažno su osuđena za ratne zločine.
Međutim, sudska dokumentacija objavljena u publikaciji Centra za građansko obrazovanje Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori: Slučaj „Morinj“ omogućava i precizniji uvid u smrtne slučajeve koji se pominju u javnosti. Prema optužnici, tokom zatočeništva umrli su Miho Brailo, Antun Čagalj i Jakov Obrad. Sudski vještak je za Braila kao najvjerovatniji uzrok smrti naveo srčani infarkt, za Čaglja malignu bolest, dok je Obradova smrt obdukcijom utvrđena kao posljedica vješanja, koje je tužilaštvo opisalo kao samoubistvo. Još trojica bivših zatočenika, Miho Kralj, Božo Ban i Vlaho Brailo, umrla su nakon izlaska iz logora, ali dokumentacija ne utvrđuje da su njihove smrti prouzrokovane mučenjem. To ne umanjuje dokazana zlostavljanja niti isključuje moguće posljedice uslova zatočeništva, ali znači da niko nije pravosnažno osuđen za ubistvo tih ljudi.
Toliko o činjenicama koje bi morale biti osnov svake ozbiljne rasprave. Sportske zasluge nikoga ne oslobađaju odgovornosti za eventualne zločine nad zarobljenicima. Ali između optužbi, svjedočenja, dokazane individualne krivice i javnog obilježavanja nečijeg imena postoje razlike koje civilizovano društvo mora poznavati.
Zanimljivo je, međutim, kako se ovo načelo primjenjuje u Hrvatskoj.
U mjestu Drage kod Pakoštana 31. jula 2016. godine svečano je otkriven spomenik Miru Barešiću, pripadniku ekstremne hrvatske emigracije povezane s ustaškom tradicijom. Za razliku od Gopčevića, Barešićeva odgovornost za ubistvo nije ostala na nivou svjedočenja i javnih optužbi. Švedski sud osudio ga je na doživotni zatvor zbog ubistva jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Stokholmu 1971. godine.
Vladimir Rolović je rođen u Brčelima kod Bara, bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka i Narodnooslobodilačke borbe, nosilac Partizanske spomenice i Ordena narodnog heroja. Dakle, radilo se o jednom od najistaknutijih crnogorskih antifašista. Barešić i njegov saučesnik Anđelko Brajković smrtno su ga ranili 7. aprila 1971. Rolović je preminuo osam dana kasnije.
Spomenik njegovom ubici dobio je prikladno poetičan naziv „Pogled na Domovinu“. Svečanosti su prisustvovali ministri hrvatske vlade Tomo Medved i Zlatko Hasanbegović, kao i general Ante Gotovina. Medved je Barešića predstavio kao jednog od najvećih hrvatskih domoljuba. Dakle, nije riječ samo o privatnom porodičnom sjećanju, nego o javnoj glorifikaciji kojoj su dostojanstvo pozajmili visoki državni funkcioneri.
Crna Gora je tada Hrvatskoj uputila protestnu notu i zatražila ograđivanje od tog, kako je navedeno, necivilizacijskog čina. Protest, očigledno, nije proizveo onu vrstu evropske zabrinutosti kakva se danas očekuje zbog imena jednog bazena.
Ne treba, naravno, prećutati da su se i hrvatski antifašisti protivili Barešićevom spomeniku. Ali njihovo protivljenje nije spriječilo ministre da učestvuju u svečanosti, niti je Hrvatsku izložilo neprijatnosti da joj neko evropsko pregovaračko poglavlje uslovi uklanjanjem spomenika ubici crnogorskog narodnog heroja.
Naprotiv, Hrvatska danas zahtijeva promjenu imena kotorskog bazena u okviru rješavanja otvorenih pitanja na crnogorskom evropskom putu. Pošto u kotorskoj skupštini za takvu odluku nije bilo većine, crnogorski parlament je 13. oktobra usvojio izmjene Zakona o sportu, kojima je uveden uslov da od smrti ličnosti čije ime sportski objekat nosi mora proći najmanje četrdeset godina. Tako se, zahvaljujući jednoj izuzetno pravovremenoj zakonodavnoj mudrosti, otvorio put uklanjanju Gopčevićevog imena.
Ipak, možda je cijeloj stvari potrebno pristupiti konstruktivnije. Umjesto da se iscrpljujemo u raspravama o istoriji, predlažemo da kotorski bazen jednostavno nazovemo po Miru Barešiću.
Time bismo riješili nekoliko problema odjednom. Hrvatska bi dobila dokaz naše privrženosti njenim memorijalnim standardima. Evropska unija bi dobila još jedan primjer uspješnog regionalnog pomirenja. A Crna Gora bi konačno pokazala da joj ni sopstveni narodni heroji nijesu preči od dobrosusjedskih odnosa.
Postoji, doduše, mala zakonska prepreka: od Barešićeve smrti još nije prošlo četrdeset godina. Trebalo bi sačekati do 2031. Ali ako je za uklanjanje jednog imena bilo moguće promijeniti zakon, vjerovatno se može pronaći odgovarajuće rješenje i za postavljanje drugog.
Uostalom, Barešić je ubio našeg čovjeka. Teško je zamisliti neposredniju istorijsku povezanost Crne Gore i Hrvatske. Valjalo bi samo paziti da se prilikom svečanog otvaranja bazena ne spominje Vladimir Rolović jer bi se neko od naših evropskih prijatelja mogao uvrijediti.
Bio bi to veličanstven spoj diplomatskog takta, evropske vizije i, iznad svega, moralnog dostojanstva. Dovoljno dostojanstven da se njime, kada nam napokon otvore evropska vrata, više ne moramo ni pogledati u ogledalo.
