Piše: Aleksa Đilas
Osnovna škola „Drinka Pavlović“ primila je prve učenike u septembru 1963. Izgrađena u blizini Skupštine, u nju su se upisala deca iz škola u najužem centru Beograda. Ja sam u „Drinku“ došao iz škole „Vuk Karadžić“, u kojoj sam prethodno završio prva četiri razreda.
„Drinka“ je bila zamišljena kao moderna škola u kojoj baš ništa ne nedostaje. Učionice su blistale od novog nameštaja, kabineti za biologiju i hemiju bili su vrhunski opremljeni, za tehničko obrazovanje imali smo na raspolaganju alate i mašine kao u pravoj radionici, na poslednjem spratu bila je velika, lepa sala za priredbe.
„Drinka“ – škola za pokazivanje
A tek fiskulturna sala! Razne sprave za gimnastiku, lakirani parket i koševi od pleksiglasa kakve je reprezentacija Jugoslavije dobila tek nešto pre nas.
No, ono što je školu stvarno činilo modernom bili su nastavnici, posebno mlađi – posvećeni svom poslu, a istovremeno ležerni i često duhoviti. Da, uporno su insistirali na redu i disciplini, ali bez autoritarnosti i pretnji. Ne znam ko je od nastavnika bio član Saveza komunista i da li su bili zagovornici socijalizma kakav je tada službeno propovedan, ali kao da su svi verovali da svojim radom stvaraju neki novi, bolji svet.
Direktorka škole bila je u ratu u partizanima, baš kao i narodni heroj Drinka Pavlović, po kojoj se škola zvala. Živela je za školu, a i u školi. Volela je da nosi plavi kostim i kao da je svugde bio prisutan. Prema meni, sinu Milovana Đilasa, poznatog političkog zatvorenika, bila je veoma ljubazna. Doista se atmosfera u „Drinki“ veoma razlikovala od one u „Vuku“! I valja dodati da je suprug direktorke bio jedan od rukovodilaca državne bezbednosti u Beogradu. Čak je jednom ranije zvao moju majku na razgovor da bi joj zapretio zbog toga što daje informacije stranim novinarima o uslovima pod kojima njen suprug izdržava kaznu.
„Drinka“ je bila škola za pokazivanje – i našoj javnosti i stranim delegacijama u poseti Jugoslaviji. U tom smislu, bila je Potemkinovo selo. Jer nijedna škola u Beogradu nije bila tako izgrađena i opremljena. Istovremeno, „Drinka“ je bila i veliko obećanje Partije i države narodu: „Uskoro će sve škole biti ovakve!“ No, njihovo građenje će uzeti mnogo više vremena, a standardi često neće biti dostignuti. Valja ipak reći da se u socijalističko vreme nigde u Jugoslaviji nisu žalila sredstva za osnovno obrazovanje.
Bila je „Drinka“ i eksperimentalna škola – novi programi i metodi nastave, novi načini ispitivanja i ocenjivanja. Nije toga bilo mnogo, a mi đaci smo se osećali kao saradnici u eksperimentima, nikako kao zamorčići na kojima se eksperimentiše. Jedna od novina, isprobana prvi put u Jugoslaviji, a koja će se pokazati vrlo popularnom, bila je puštanje muzike za vreme odmora – umesto zvona i stresa, prijatne i opuštajuće melodije, uglavnom savremene.
Jednom je puštana francuska pesma „Volim te“, koja se tek pojavila. Biće mnogo izvođena na Zapadu, ali i zabranjivana na nekim zapadnim radio-stanicama. Strastan erotski sadržaj stihova i dahtanje muškarca i žene koji pesmu izvode nisu ostavljali mesta sumnji o čemu se radi. Mi đaci smo se smeškali nestašno, a nastavnici zbunjeno. Kako je uopšte došlo do emitovanja pesme? Muziku za odmore su delimično pripremali đaci, pa se neko osmelio da je uključi. Ali nije istraživano ko je to bio.
Đaci u „Drinki“ su socijalno i ekonomski odražavali centar Beograda, odnosno imali roditelje sa više školske spreme i većim primanjima od šireg beogradskog, a pogotovo jugoslovenskog proseka. No, bilo je i velikih razlika.
Korisno bubanje
Neka deca su bila na ivici siromaštva, ali ne samo što se nisu žalila već su i oni i njihovi roditelji to dobro prikrivali. Bilo je nemalo dece partijskih i državnih funkcionera, nekih baš visokih, a takođe i oficira i generala. Videlo se da pripadaju višem sloju, koji ima i vlast i bolje stanove i luksuzne automobile.
Međutim, nisu oni imali najviše novca, već deca čiji su roditelji bili na vodećim položajima u velikim spoljnotrgovinskim firmama, ili istaknuti u sportu i estradi, ili uspešne zanatlije. Da ne bi bile upadljive socijalne razlike među decom, svi učenici su nosili plave uniforme. Bio sam protiv toga jer sam svaku uniformu smatrao za uniformisanje, za ugrožavanje lične slobode i individualnosti. Kasnije sam promenio mišljenje jer sam uvideo da je među đacima, posebno među devojkama, bilo nezdravog rivalstva u oblačenju.
Da li je „Drinka“ napravljena za funkcionersku decu? Ne verujem. Pre će biti da su funkcioneri slali svoju decu u školu za koju su čuli da valja, ali u kojoj većina dece nije iz partijskog vrha, da bi rasla i učila u sredini koja je prirodnija i normalnija od dedinjske ili neke slične.
Aleksa Đilas: Žamor letnjih jezika – Plaže Sredozemlja, svetski mir i čime zameniti engleski
Svi smo bili uvereni da ćemo u budućnosti živeti znatno bolje, ali nije bilo razmišljanja o karijeri, a pogotovo ne o lakomosti za novcem. Bila je opšteprihvaćena ideja da treba raditi za druge, za društvo, ne manje nego za sebe. Smatralo se sasvim prirodnim da se radi i bez finansijske naknade, a pogotovo da se pomaže drugovima. Bilo kakav egoizam i materijalizam su vrlo loše ocenjivani i za takve se koristio izraz buržuj.
Nije bilo ni otimanja za ocene. Neki su bili odlični, neki vrlo dobri i dobri, i to je bilo to. Roditelji i đaci su se vrlo retko žalili na ocene odnosno tražili veće. Ako se učenik isticao u nekom predmetu, recimo u matematici, polušaljivo mu se priznavalo da je genijalac, ali uobraženost nije tolerisana. Takođe ni zavist. Škola je imala vaspitnu ulogu, i to ne samo u odnosu nastavnik–učenik, već i u odnosima između učenika.
Školski program je po svoj prilici bio preopširan i neretko se učilo bez razumevanja – bubalo se tek da se dobije dobra ili prelazna ocena. No, nije svako učenje napamet nekorisno. Smatram da valja trajno držati u pameti imena ljudi i mesta, kao i datume, jer je to osnova oko koje se kasnije prikuplja znanje. Ali tumačenja, objašnjenja moraju da budu plod dubljeg proučavanja i razmišljanja. Ukratko, dobro je na brzinu nabubati ko su bili glavne vođe i kada su bili glavni događaji u vezi sa, recimo, Francuskom revolucijom ili Prvim srpskim ustankom. Ali da bi se razumeli njihovi uzroci i posledice, valja se pomučiti.
Vršnjačkog nasilja da nije bilo
Kroz poznanstva sa piscima koji su se školovali pre Drugog svetskog rata otkrio sam da su znali mnogo poezije napamet. Objašnjavali su da je takvo znanje veoma značajno za ovladavanje našim jezikom, njegovim ritmom i melodijom. Slušao sam ih sa podsmešljivom nevericom. Mada sam voleo književnost, smatrao sam takvo učenje za cmizdravo i sladunjavo, za dokaz nezrelosti. Moji drugovi su se slagali. No, danas mislim da su pisci bili u pravu.
Vršnjačkog nasilja gotovo da nije bilo. A napadi učenika na nastavnike, kako fizički tako i verbalni, bili su nezamislivi. Zato niko nije tražio strože kazne i disciplinske mere ili pozivanje roditelja na odgovornost.
Koliko je u školi bilo kritičkog razmišljanja u odnosu na istoriju, politiku, društvene probleme? Nema sumnje malo, sasvim nedovoljno. No, ne može se reći da nije bilo slobodnog mišljenja, da se nisu postavljala smelija pitanja i da nisu tolerisani provokativni iskazi učenika. Ako nismo bili pravi buntovnici, nismo bili ni uplašeni poslušnici.
Izvor: NIN
