Piše: Vuk Bačanović
Postoji nešto gotovo paradoksalno u sudbini zbornika Postanak i razvoj srpske nacije, objavljenog 1979. godine. Nastao je iz naučne rasprave Marksističkog centra CK SK Srbije, institucionalnog mjesta koje bi danas mnogima bilo dovoljan razlog da knjigu ne otvore i, banalno je, u skladu sa duhom epohe, proglase ostavštinom „komunističkih totalitarista“. A ipak, u vremenu u kojem se javni prostor ponovo puni genetskim kartama haplogrupa, srednjovjekovnim tobože nepromjenjivim identitetima koji se zamišljaju kao gotovi proizvodi iz Božjeg mađioničarskog šešira, pa čak i nacijama koje navodno hodaju Balkanom nepromijenjene još od Neolitika, taj „ideološki“ zbornik djeluje neobično trezveno i svjetlosnim godinama udaljen od vašara kvaziintelektualnog bezumlja koji se upriličuju na svakom koraku. Njegovi priređivači upravo upozoravaju na opasnost projektovanja savremenih nacionalnih kategorija u prošlost i na prostor koji, ako ga ne ispuni istraživanje, vrlo brzo ispunjavaju mistifikacije.
Najzanimljivije je, međutim, što autori nisu rješenje tražili ni u drugoj krajnosti. Srpska nacija kod njih ne nastaje jednog datuma, kao da je prije 1804. postojala gusta etnografska magla, a zatim se, sa tržištem i buržoazijom, iznenada pojavio Srbin. Ono što se kroz njihove tekstove postepeno pomalja mnogo je zanimljivije: moderna nacija je „zgušnjavanje“. Starije ime, pamćenje, jezik, crkvena pripadnost, predanje o državi i osjećaj zajedništva ne iščezavaju. Oni ulaze u novu gustinu odnosa, dobijaju nove nosioce, nove institucije, novu brzinu komunikacije i, najvažnije, novu političku i ekonomsku snagu.
To je naročito jasno kod Dragoslava Jankovića, pravnika i istoričara države i prava. On nema nikakve potrebe da porekne značaj srednjovjekovne Srbije. Naprotiv. Nemanjićka država i crkva, kult vladara-svetitelja i pripadnost jednoj političko-religijskoj zajednici pomagali su stvaranju i održavanju srpske etničke svijesti. Poslije pada države tu integrativnu funkciju u velikoj mjeri preuzima crkva, a epska tradicija i migracije dalje prenose i preoblikuju pamćenje zajednice. Ali to još nije moderna nacija. Ona nastaje onda kada se starije veze počnu uključivati u novi društveni mehanizam: u robno-novčane odnose, građanstvo, političku mobilizaciju i državu koja uspostavlja jedinstveno pravo, administraciju, školu, vojsku i tržište.
Drugim riječima, Nemanjići nisu „izmislili“ moderne Srbe, ali moderni Srbi nisu ni nastali bez istorijskog materijala koji je iza Nemanjića ostao. Novo društvo ne proizvodi identitet ni iz čega. Ono uzima ranije simbole, imena i predstave, selektuje ih i stavlja u novu upotrebu. Zato su Karađorđev pečat, slika cara Dušana u Praviteljstvujuščem sovjetu ili pozivanje na „drevne granice“ toliko zanimljivi: predmoderno pamćenje postaje politički resurs moderne revolucije.
Vuk Bačanović: Od Praljka do Mahmuljina – ko sve ima pravo da Mandiću drži lekcije
Tu se Jankovićeva argumentacija gotovo neprimjetno pretapa u analizu Mirka Mirkovića, pravnika i istoričara Srpske pravoslavne crkve. Njegov doprinos je upravo u odbijanju jednostavne jednačine: srpski narod jest jednako srpska nacija, narodna svijest jest jednako nacionalna svijest. Takva jednačina, upozorava on, briše razlike između istorijskih epoha. Crkva jeste vijekovima bila ogroman rezervoar političkog i kulturnog pamćenja, a Pećka patrijaršija jedina institucija sposobna da na ogromnom prostoru integrativno djeluje. Ali upravo zato što je ta funkcija bila istorijska, ona se mogla i promijeniti. Početkom 19. vijeka crkva više nije glavni pokretač procesa. Novi društveni slojevi i država preuzimaju dirigentsku palicu, a crkveno nasljeđe postaje jedan od materijala od kojih buržoasko društvo gradi nacionalnu ideologiju.
Ali šta je tačno zgušnjavalo tu staru pripadnost? Tu Danica Milić, istoričarka ekonomskog života Srbije, spušta priču sa oltara i prestola na vašar, drum i pijacu. Krajem XVIII vijeka naturalna privreda se sporo razgrađuje, širi se izvoz stoke, javljaju se seoski trgovci, raste akumulacija kapitala, a ljudi koji su nekad bili upućeni uglavnom na lokalnu zajednicu sve više postaju učesnici šireg prostora razmjene. Vašari povezuju nahije, putevi i pošta povećavaju učestalost kontakata, gradovi postaju administrativna i kulturna središta, a trgovci, zanatlije i činovnici nosioci novog načina života. Srpstvo se, moglo bi se reći, više ne čuje samo u crkvi ili uz gusle. Ono sada putuje karavanom, cirkuliše kreditom, čita novine, ide u školu, plaća porez i susreće se na tržištu.
I baš tu Branislav Đurđev, istoričar i orijentalista, unosi nužnu kočnicu protiv vulgarnog materijalizma. Istorija se ne mijenja samo tako što nova struktura zamijeni staru. Ona se i taloži. Nešto od ranijeg iskustva, jezika, oblika zajednice i kulture prelazi u novu formaciju i u njoj mijenja funkciju. Zato je za Đurđeva nacija istorijski formirana etnička kategorija koja se gradi na narodu, a ne prazna posuda u koju kapitalizam naknadno sipa sadržaj.
Najdalje u tom pravcu ide Radomir Lukić, pravnik i sociolog, koji gotovo provokativno pita postoji li uopšte jasna psihološka granica između naroda i nacije. Čovjek ne osjeti jednog jutra da je prestao biti pripadnik naroda i postao pripadnik nacije. Srbin 16., 17., 18. i Srbin 19. vijeka kažu da su Srbi. Ono što se mijenja jeste gustina veza koje to „mi“ nose. Nekada su to crkva, lokalno predanje, epika i povremeni susreti; kasnije škola, štampa, vojska, država, tržište, željeznica i borba za opšte pravo glasa. Lukić zato s pravom sumnja da je nacionalna svijest nužno kvalitativno drugačija od ranije narodne svijesti. Ona može biti prije svega gušća, šire rasprostranjena i neprestano reprodukovana.
I možda je upravo tu najbolji način da se danas čita ovaj zaboravljeni zbornik. Između dva jednako banalna pojednostavljivanja, jednom po kojem današnja nacionalna svijest u gotovo nepromjenjenom obliku postoji još od srednjeg vijeka i druge po kojoj prije kapitalizma gotovo ništa nacionalno nije postojalo, ostaje shvatanje istorijskih procesa kao konstantnih transformacija. Predmoderno nije moderno, ali moderno nije ni nastalo bez njega. Nacija nije drevni organizam koji se samo „probudio“ u 19. vijeku, ali nije ni tvorevina stvorena iz praznine. Ona je staro ime uvučeno u nove tokove novca, vlasti, pismenosti, komunikacije i kompleksnih političkih odnosa. Nije kontinuitet bez promjene, nego kontinuitet kroz promjenu.
Nije buđenje, jer niko nije spavao – već zgušnjavanje.
