Ovih dana, svako dovođenje u vezu srpskog imena ili srpskog pridjeva sa bilo kojom temom iz Crne Gore, u dijelu javnog prostora se karakteriše kao napad na crnogorski identitet ili njegovo prisvajanje od strane države Srbije. Međutim, srpski identitet i istorija Crne Gore su toliko detaljno prožeti, da je sasvim jasno kako biti Srbin u Crnoj Gori, i osjećati državu Crnu Goru kao srpsku (državu, dakle, u kojoj žive i Srbi i koju su, pored drugih, gradili i Srbi) jednako je legitimno i potpuno ravnopravno sa onim – biti Crnogorac.
Piše: Oliver Janković
Čitav 12. vijek protekao je, manje-više u borbi za vlast između tri dinastije. Jedne koja se vezuje za Bodinovog sina Đorđa (Vojislavljevići) i čiji su posljednji predstavnici vladari Radoslav i Mihajlo; druge koja se vezuje za velmože sa Bodinovog dvora – raškog župana Vukana, njegovog direktnog ili bočnog potomka Uroša i Uroševog sina Desu; i treće – čije istorijsko postojanje počinje od Zavide i njegovih sinova Tihomira, Miroslava, Stracimira i Nemanje (budući Nemanjići). Sve tri ove porodice nadmeću se za vlast podjednako na prostoru Zete i Srbije: najprije je zetski kralj Bodin postavio Vukana da vlada Srbijom u njegovo ime, pa je potom Desa (vjerovatno Vukanov unuk) doveden iz Raške da potisne vlast Radoslava Vojislavljevića, da bi na kraju isti taj Desa pretendovao na vlast u Srbiji – sve dok ga vizantijski car nije razvlastio, i tamo za svoje vazale postavio Zavidine sinove. Postoji osnovana, do sada ne dokazana u potpunosti, pretpostavka da su ove tri dinastije, osim što su pretendovale na istu teritoriju Srbije i Zete, i osim što su dobrim dijelom politički zavisile jedna od drugih, ujedno bile i u međusobnom srodstvu. Da li je raški župan Vukan, koji je Bodinov vazal, istovremeno i Bodinov sinovac (sin Bodinovog brata Radoslava) ili je u nekom nešto daljem srodstvu? Da li je Zavida, Nemanjin otac, u srodstvu sa pomenutim Vukanom? To su otvorena pitanja, ali je na osnovu dostupnih izvora jasno da je zemlja Nemanjinog porijekla (Nemanjino ”otačastvo”) upravo oblast Ribnice i Duklje (današnja Podgorica). Nemanja Zavidin je rođen u današnjoj Podgorici.
U svakom slučaju, ako se i ne može dokazati direktno srodstvo između ove tri vladarske porodice, apsolutno je nesumnjivo da one pripadaju istom narodu. Ime tog naroda (s obzirom na činjenice iznijete u prethodnom našem tekstu koji se ticao 11. vijeka) je srpsko.
Konačno, krajem 12. vijeka Nemanja postavlja svog najstarijeg sina Vukana za zetskog/dukljanskog kralja. I njegovo ime i njegova titula ukazuju na mogući kontinuitet sa Vojisavljevićima. Rimski papa Inokentije III, korespondira sa Vukanom Nemanjićem 1195 i 1199 onako kako njegov prethodnik rimski papa iz 1077.g. piše Mihajlu Vojislavljeviću, dukljanskom kralju. Sve ovo ukazuje na očigledne političke razmirice a opet istovjetno kulturno nasljeđe unutar dvije veoma slične, društveno i politički bliske, a etnički identične srednjovjekovne države Srbije i Duklje. To opet niti osporava osnove državne samostalnosti Zete/Duklje, niti isključuje etničku, jezičku, kulturnu istovjetnost naroda i vladara u obje pomenute države.
Pravo na srpsko ime u Crnoj Gori: Duklja Vojislavljevića – 11. vijek
Kada je u pitanju 12. vijek u Zeti, iz njegove druge polovine potiču dva velika kulturna blaga sa prostora današnje Crne Gore: crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Bijelom Polju, i Miroslavljevo jevanđelje – rukopisno djelo načinjeno upravo za pomenutu crkvu. Obje ove dragocjenosti vezane su za ličnost humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje, osnivača srpske dinastije Nemanjića. To što crkva nalazi na teritoriji Crne Gore, nju i njeno jevanđelje nesumnjivo čini kulturnim blagom crnogorske države, ali i jedno i drugo su istovremeno plodovi kulture (duhovnog graditeljstva i pismenosti) srpskog naroda. I to nije sticaj nekih okolnosti, posljedica nekakvog upada ”iz druge države”, nego je to izdanak kontinuiranog života srpskog naroda na ovim prostorima: njegovog humskog kneza koji je vladao prostorom današnje istočne BIH i zapadne CG; njegove Pravoslavne Crkve koja na ovom podneblju tek počinje graditeljstvo koje će biti nastavljeno u 13. vijeku (Đurđevi stupovi, Morača…) i koje narod u Crnoj Gori, u narednim vjekovima, doživljava u potpunosti kao svoje autentične svetinje… Srpska kultura je istovremeno i crnogorska, i obrnuto. Primjeri iz 12. vijeka pokazuju da se to dvoje ne može razdvojiti.
Ovo je mali podsjetnik, priručnog karaktera, za sve one neupućene, kojima se medijski i propagandno nameće mišljenje da je srpsko ime u Crnu Goru uvedeno odnekud sa strane, i da je današnji pomen srpskog naroda, srpske kulture u Crnoj Gori, iskaz uperen protiv države. Nasuprot tome, istorijski izvori jasno svjedoče da utemeljenje srpskog narodnog identiteta u samoj Crnoj Gori, potiče makar iz 11. vijeka i da je ono savremenik nastanka i razvoja crnogorske države, još od njenih srednjovjekovnih dukljanskih početaka.
