Objavljujemo osvrt pozorišnog reditelja Nebojše Bradića povodom izlaska iz štampe dva dela Mihaila Bulgakova: biografije „Život gospodina De Molijera“ i drame „Bratstvo licemera ili Molijer“ koji predstavljaju svojevrstan omaž životu i delima besmrtnog francuskog stvaraoca iz 17. veka, prikazan iz ugla jednog od najznačajnijih pisaca 20. veka.
Piše: Nebojša Bradić
U svom eseju o Molijeru, Sent-Bev dirljivo pokazuje neizvestan i nesiguran položaj pisca i glumca u njihovom vremenu i društvu, po mnogo čemu sličan Šekspirovom položaju. Luj XIV slao je Molijeru divljač sa svog stola, ali kraljevski oficiri nisu želeli da se s njim druže, dok je čak i Nikola Boalo jadikovao zbog njegovih „ludačkih sklonosti“. A ipak, Sent-Bev ga ubraja među pet ili šest svetskih genija koji, delujući na samoj granici epohe primitivizma i civilizacije, još naivni, a već mudri, svojom širinom, plodnošću i lakoćom prevazilaze i najveće ljude.
Sent-Bev govori o Molijerovoj sabranosti, samokontroli i hladnokrvnosti, o njegovoj jasnoj i gotovo svetloj strasti. Ali ta hladnoća, čak ni u najdirljivijim komadima, nema ničeg zajedničkog sa nepristrasnošću koju, na primer, vidimo kod Getea. Molijer je pisac koji ume da posmatra svet sa distance, ali istovremeno duboko pripada njegovim sukobima, njegovim licemerjima i njegovim moćnicima.
Upravo takva slika Molijera poslužiće jednom drugom velikom piscu, Mihailu Bulgakovu, kao nadahnuće za dramu „Molijer ili Bratstvo licemera“. Bulgakov, međutim, ne govori samo o Molijeru. Iza priče o francuskom komediografu i njegovom odnosu prema Luju XIV sve jasnije se naziru drugo vreme, druga vlast i drugi pisac. Molijer postaje ogledalo u kojem Bulgakov prepoznaje sopstveni položaj, a Luj XIV senka jedne druge, mnogo bliže i opasnije moći.
Zato „Molijer ili Bratstvo licemera“ nije samo istorijska drama o velikom francuskom komediografu. To je i drama o piscu koji pokušava da sačuva pravo na sopstveni glas pred vlašću koja želi da određuje šta umetnost sme da kaže. U tom prostoru između zaštite i nadzora, priznanja i sumnje, bliskosti i straha, počinje Bulgakovljeva velika tema: odnos umetnika prema moći.
Pozorište se moglo praviti bez mnogih glumaca, pisaca i pozorišnih ljudi, ali se bez Molijera nije moglo, jer bi bez njega pozorišna umetnost bila sasvim drugačija. Delo jednog Šekspira bilo je toliko plodno da je u sebi sačuvalo motive koji su opsedali stotine generacija. Ali kada je reč o komediji, Molijer nije ništa manje značajan.
Rođen je početkom 1622. godine; kršten je 15. januara. Datum smrti je nesumnjiv: umro je 17. februara 1673, nakon što mu je pozlilo na predstavi „Uobraženog bolesnika“. Sveštenici su odbili da mu daju poslednju pričest. Sahranjen je noću, na groblju Sen Žozef.
Poznato je da je komad o licemeru Tartifu, antiheroju koji je primljen u dobrostojeću porodicu, zabranjen posle prvog prikazivanja zbog opasnog neprijateljstva prema religiji. Zbog njega je Molijer optužen da je „đavo u ljudskoj spodobi, najgori grešnik i bogohulnik koji je ikad živeo“. Pojedini pripadnici klera su tražili i njegovo javno spaljivanje.
Bitku za Tartifa Molijer nije dobio. Kralj Luj XIV zaštitio je od progonstva i zatvora svog lakrdijaša i „majstora zadovoljstava“, ali ne i kritički duh koji je Tartif isijavao. Iako je Molijer ponavljao da je napadao lažne bogomoljce, a ne instituciju crkve, stav klera je ostao nepromenjen. Tek posle smrti kraljice-majke, Luj XIV je dopustio da prerađeni Tartif bude izveden. Ovog puta, sa velikim uspehom.
Mihail Bulgakov, poput Molijera pre njega, dospeo je u središte pažnje vrhovnog vladara i našao se potpuno zavisan od njegove naklonosti: od nje su zavisili i njegov rad i njegov život. Bulgakov je 1930. godine zatražio dozvolu da emigrira. Staljin je, u jednoj od svojih karakteristično olimpijskih intervencija — iznenadnim telefonskim pozivom iz Kremlja — pružio Bulgakovu slamku spasa: obećao mu je posao u MHAT-u.
U godinama nakon tog poziva, njegova dela dolazila su nadomak scene, ali do izvođenja nikada nije sasvim dolazilo ili su brzo skidana sa repertoara (Molijer je imao gotovo trista proba, a samo šest izvođenja). Bulgakov je tonuo u očaj, rastrzan između osećanja da je spašen i spoznaje da je osuđen.
„Celog života sam mu lizao čizme i mislio samo jedno: nemoj me prignječiti. A ipak — prignječio me je! Tiranin!“ (iz Molijera, četvrti čin).
Fascinaciju velikim prethodnikom, koji je za njega postao i ogledalo, Mihail Bulgakov pretočio je u svoju Molijerijanu. Danas, čitajući Bulgakova, u tom ogledalu više ne vidimo samo Molijera.
Izvor: NIN, br. 3499, 3.8.2026, str. 50.
