Piše: Miloš Lalatović
Roman Deca je prije nekoliko godine nagrađen Nin-ovom nagradom. Roman je specifičan , pisan u poetskom stilu, bez zareza, tačaka, samo malim slovima. Ovakav način pisanja je odavno prevaziđen i pripada nekim prošlim vremenima, a i tad je bio rijedak.
Iako neki kritičari roman posmatraju kao priču junakinje-antiherojke iz disfunkcionalne porodice, ipak se takav utisak ne može steći čitajući ga.
Majka je bila vrijedna žena, ne baš mnogo lijepa, otac zidar, kome bi majka po završenom poslu pokupila zaradu da je ne bi propio. I sam roman odiše raznoraznim porocima zavisno od uzrasta. Sam naslov romana ,,Deca“, ne podrazumijeva onu poslušnu dobru djecu, iako to nekad i jesu iz svojih interesa, nego onu kao sa fotografija nedavno preminulog umjetnika Dragana Papića, gdje negdje sredinom devedesetih fotografiše romsku djecu kako se kupaju u jednoj beogradskoj fontani na ljetnoj žezi.
Naravno, djeca u romanu nijesu kao na Papićevoj fotografiji u tolikoj mjeri iako imaju pojedine obrise. To su djeca ipak iz zgrada stambenih blokova, roditelja zaposlenih, ne prebogatih ali ni siromašnih, naročito kad im se rođak iz inostranstva sjeti da pošalje neku devizu ili poklon.
Ali, djeca imaju i svoj intezivan unutrašnji svijet. Sa dolaskom prvih pupoljaka mladosti, počinju seksualni život, eksperimentišu sa drogama i alkoholom, mrze autorite, ali ispod svega se kriju duboko ranjene duše. Bez obzira što su im roditelji koliko-toliko bili dobri i previše možda za svoje uslove, ali ipak vrijeme i sredina, i sam život je uradio svoje.
Možda najteži momenat u romanu se desio kad je ova opasna mala buntovnica dobila u mladom braku autistično dijete, a na kraju se pojavila i demencija kod njene majke ,,domodržnice“, kako bi rekli u Crnoj Gori, stvarno joj je majka i bila porijeklom iz ove države, i počela je sebično da je mrzi. Iako je to sve ljudski razumljivo, jer preveliki se teret svalio na mladu Milenu, i lako je osuditi nekoga. Nije u pitanju samo komfor ili uživanje i sebičnost, u pitanju je nekad i nedostatak snage da se život podnese, a nije ga lako često podnijeti, nažalost. Shvatiti svačije situacije, razumjeti, pa makar i na sopstvenu štetu i ogroman teret nije možda za sve ljude. Da jeste bio, ne bi prije dvije hiljade godina došao Spasitelj svijeta Gospod Isus Hristos.
Na kraju se roman i završava u religioznom duhu gdje glavna junakinja Milena, toliko godinama bolna zbog stanja svoga sina, ima neobični religijski monolog-dijalog, djelovi u romanu su često konfuzni, pa se i ovdje to dešava, poziva se na riječi Gospoda Isusa Hrista ,,pustite djecu meni“, pominje obližnji hram, koji kada je zvonio uvijek se značajno krstila, ali ne zaboravlja ni ovozemaljske strasti koji je njen sin propustio zbog bolesti, govori mu da u kaputu ponese bocu vinjaka i pivo, popije i počasti saputnike. Ovim se roman završava i nije jasna sudbina njenog bolesnog sina, da li je zaista umro, nije li, da li je to neka Milenina fikcija.
U svakom slučaju ovo je jedinstven roman u našim književnostima, ne zbog same sirovosti i otvorene intimnosti, koja prelazi u vulgarnost, jer je takvih romana danas pun i prepun prtljag, već zbog spoja svega toga što bi nazvali pankerskim sa dubokim bolom sa kojima se susreću roditelji bolesne djece i saznanja da ona nikad neće biti kao drugi, ali i spoja sa bolom koji nosi svaki čovjek na Balkanu rođen od sedamdesetih do devedesete godine.
Draga Milena, hvala ti na ovom super romanu.
