Piše: Stefan Lakušić
Prije oko mjesec dana gledali smo masovan migracioni priliv u Seutu, španski grad-eksklavu na sjeveru Afrike. Izvještaji se slažu da je tog dana preko 70.000 migranata ušlo u ovaj grad, uglavnom zaobilazeći visoku i dobro obezbijeđenu ogradu koju su postavile španske vlasti. Stav povodom ovog događaja iznijeli su mnogi, pa što ne bih i ja — ovdje samo marginalno radi o migrantskom pitanju, već je suština u međudržavnom sporu između Španije i Maroka, gdje su migranti instrumentalizovani od strane Maroka.
Bit problema su fundamentalni nacionalni interesi dviju strana — pitanje suvereniteta nad Seutom i Melilom i Zapadnom (nekada španskom) Saharom. Čak bih rekao da nema spora da se radi o međudržavnom sporu. Ako možemo zaključivati po analogiji, a možemo, pogledajmo samo događaj od prije svega pet godina, kada je u jednom danu preko 10.000 migranata ušlo u Seutu. Ova situacija praćena je izjavom Mustafe Ramida, marokanskog ministra za ljudska prava i odnose sa parlamentom, koji je bez okolišanja rekao da je Maroko omogućio ovakav razvoj događaja. Ova analogija je dodatno ojačana postojanjem povoda za reakciju Maroka, a to je posjeta španskog premijera Alžiru, savezniku pokreta za nezavisnost Zapadne Sahare. Špekulativno (mada ne nužno i netačno), imamo i umiješanost SAD-a i Izraela kao kaznu za kritiku djelovanja ove dvije države u odnosu na Palestinu i Iran.
No, ovo nije tekst samo o Seuti, već o nečemu čega je Seuta samo dobar predstavnik — zidovima i ogradama među državama. Još su 2015. Hasner i Vitenberg primijetili da se nakon pada Berlinskog zida dešava nešto neočekivano — izgradnja brojnih drugih zidova i ograda među državama, i to značajno više nego u periodu hladnog rata. Proklamovani kraj istorije, globalizovano i digitalizovano društvo, te neoliberalna saradnja bez granica, donijeli su i donose sve više fizički vrlo opipljivih granica-zidova među državama. Nešto novija studija iz 2020. godine navodi da je u periodu hladnog rata izgrađeno šest ovakvih prepreka, dok su od 1989. do 2018. napravljena čak 63 ovakva zida/ograde, i to mahom u drugoj deceniji XXI vijeka.
Zoran Đinđić: Od Jalte do Malte (tekst povodom pada Berlinskog zida, novembra 1989)
I površan pregled dešavanja nakon toga ukazuje da ova praksa u najmanju ruku ne jenjava. Razlozi koje vlade proklamuju prilikom izgradnje ovih prepreka su sljedeći: prevencija ilegalnih migracija, trgovine ljudima, krijumčarenja i terorizma, te kontrola granica, izbjegavanje sporova, zaustavljanje militanata i pobunjenika, zaustavljanje širenja bolesti, borba protiv krivolova i dr. Dakle, uporedo sa glasnim ideološki obojenim pozivima za dolazak migranata, imamo sve više zidova kojima se ovaj dolazak nastoji spriječiti.
Kako razumjeti ovu pojavu? Krenimo od širih načela. Od jednog svog prijatelja sam čuo slojevitu misao: „Otvorena vrata su obično najbolja odbrana“. S druge strane, očekivati da će drugi biti benevolentan i pravedan prema tebi zato što si ti takav prema njemu prilično je iluzorno. A možda i nisi toliko pravedan koliko ti se čini…
Pa gdje je odgovor — u idealizmu ili makijavelizmu? Kao i obično — ni u jednoj ideologiji, nego negdje između. Stoga, ne pretendujem da mogu osmisliti jedno univerzalno načelo koje bi dalo odgovor na svaku pojedinačnu situaciju, niti tvrdim da su sve, pa ni većina ovih ograda neopravdano sagrađene. Na kraju krajeva, ograde između političkih zajednica postoje odvajkada — od Kineskog zida do zidova i prepreka koje je na svojim granicama gradilo Rimsko carstvo.
Izvjesno je da ovi zidovi nisu bili građeni isključivo za sprečavanje prodora neprijateljske vojske, već ima elemenata onih pojava koje se i danas prepoznaju kao prijetnja za države koje grade zidove. No, autor ovog teksta je na poziciji da bi od dizanja zidova koji su, uzgred budi rečeno, skupi za izgradnju, održavanje, fizičku i tehničku zaštitu, daleko korisnije za sve bilo ono što svi znamo, a iz raznih razloga ne možemo ili ne želimo da sprovedemo — prevencija i sankcija. Prije nego što kažem nešto o tome, želim jasno da kažem da moramo razlikovati legalne od ilegalnih migracija, kao i ekonomske migrante od izbjeglica, čije prihvatanje ne bi smjelo biti pitanje izbora, već međunarodnopravna (ako ne već i ljudska) obaveza.
Takođe, legalne migracije su nešto sasvim poželjno i one bi trebalo da budu proizvod lične odluke migranta i strateški planirane imigracione politike države prijema. U tim okolnostima, migrant donosi znanja i vještine koje su deficitarne u državi prijema i ima pozitivan uticaj na razvoj države i društva.
Najbolja prevencija je da budete država u koju migranti ne žele da dođu. Cinici bi rekli da je Crna Gora sa svojim susjedima vrlo dosljedno i temeljno koristila ovu strategiju.
Šalu na stranu, napore bi trebalo usmjeriti ka stvaranju dobrih ili makar prihvatljivih uslova za život u svijetu, čime će biti manje ilegalnih migracija. Ovo se postiže jačanjem međunarodnih organizacija koje pružaju humanitarnu i razvojnu pomoć i doprinose ostvarivanju mira i bezbjednosti u svijetu, u prvom redu UN-a i njenih agencija. Kritike za neefikasnost i korupciju ove međunarodne organizacije dobrim dijelom su utemeljene, no ono što uveliko nedostaje jesu veći finansijski doprinosi i podjela odgovornosti, jer su UN efikasne i transparentne taman onoliko koliko im države članice dozvole.
I na kraju, ono što se iz raznih razloga najmanje pominje — sankcija. Najbolje rješenje za ilegalne migracije i većinu drugih pojava koje dovode do izgradnje zidova jesu oštre, efikasne i neselektivne sankcije prema ilegalnim ekonomskim migrantima i onima koji se bave krijumčarenjem i drugim nelegalnim aktivnostima. Ova vrsta politike se ne sprovodi, što zbog slabosti institucija država prijema, korupcije pojedinih segmenata državnog aparata, ali i ideoloških razloga.
Ne postoji univerzalan model koji je primjenjiv na svaku državu, no primjer Australije je vrlo dokumentovan i transparentan, a ovoj zemlji se obično ne pripisuju autoritarni, totalitarni ili nedemokratski atributi. Australija načelno ima nultu politiku prihvatanja ilegalnih migranata, već azil mogu dobiti oni koji su već dobili vizu ili oni koji koji dolaze iz UNHCR-ovih prihvatnih centara van teritorije Australije. Ilegalni migranti se, ako ne žele da se vrate u zemlju porijekla, šalju na izolovano ostrvo Nauru, gdje se obrađuje njihov zahtjev za azil, a u nekim slučajevima i u pritvorske jedinice te zemlje.
Berlinski zid između prve i druge Njemačke: Ratni huškači protiv Putinovih pacifista
Ovakve mjere nemaju samo represivni aspekt, već i preventivni — ilegalni migranti će izbjegavati ovu državu kao svoju destinaciju iz straha od visoke cijene neuspjeha. Ukratko — veći štap od šargarepe. Ovakva politika se dodatno pravda i činjenicom da u neposrednom okruženju Australije nema vojnih sukoba, te da je ilegalan ulazak u tu zemlju izbor. Nekome se ovo može činiti kao surovo i za osudu, no ovakve prakse i nisu tolika egzotika. Pogledajmo samo sporazum između Italije i Albanije o otvaranju prihvatnih centara za migrante u Albaniji.
Sve češće čujemo da bi i Crna Gora mogla učestvovati u ovakvom programu i čime bi postala evropski Nauru. Nije baš Singapur, ali to je taj pacifički region, 7.000 kilometara manje-više.
Vratimo se na početak, izgradnja, održavanje, tehnička i fizička zaštita zidova, te patroliranje uz njih, jako je skupa strategija, a donosi upitne učinke.
Mnogo bitnije od toga je šta je iza tih zidova – kakvi su zakoni u državama koje ih grade i koliko je efikasna implementacija tih zakona i to nikakva debljina i širina zidova ne može nadomjestiti. I da sumiramo – mnogi od ovih zidova jednako su dobro rješenje kao stubići, odnosno prepreke na podgoričkim ulicama koje za par godina nisu uspjele da riješe ono što se sankcijom riješilo za par dana.
