Piše: Redakcija
Novija istorija ne pamti da je neki političar uspio ujediniti Zagreb, Beograd i Sarajevo u strahu od njega, kao što je to učinio Andrija Mandić. Dok ga Zagreb i Sarajevo optužuju za ekstremni i radikalni nacionalizam, Beograd mu isporučuje optužnicu za izdaju nacionalnih interesa. Pritom u sva tri ta glavna grada politiku vode snage koje i te kako igraju na kartu nacionalnog ekskluziviteta.
Silina napada na Mandića i oprečne optužbe koje mu se stavljaju na teret govore da problem po svoj prilici ne leži u njemu, već u onima koji su u Mandiću vidjeli prijetnju po svoje agende i ciljeve. Ali i koji ga su se uplašili zbog još jednog, principijelno i dalekosežno, možda i važnijeg razloga. Za razliku od većine balkanskih političara, koji se čvrsto i nepokolebljivo drže uvriježenih obrazaca i koji sa protokom vremena regresiraju u isključivost, Mandić ličnim primjerom pokazuje da takva politika nije nužna i da je političke korake moguće praviti i naprijed a ne samo unazad.
Nebojša Popović: Usluga Andriji Mandiću i političko sljepilo rukovodstva Bošnjačke stranke
Dok Sarajevo i Banjaluka reže jedno na drugo, svjedočeći vlastitu nesposobnost za dijalog i kompromis zarad budućnosti, odnosno dok zablude prošlosti proglašavaju svetinjom zbog koje vrijedi odbaciti budućnost ili je barem potopiti u novu krv, Mandić je održao superiornu lekciju iz političkog pragmatizma koji je usmjeren na dobrobit države i svih njenih žitelja.
Prije svega, još jednom treba ukazati na činjenicu da je u Mandićevoj izjavi saučešća koju je uputio sinu Ratka Mladića, ne postoji apsolutno nijedan etički neprihvatljiv momenat, odnosno da ta izjava ne sadrži ni negiranje sudskih presuda niti omalovažavanje žrtava. Pa ipak je on odabran za glavnu metu napada, a u sjeni su ostali političari čije su izjave sadržavale i te kako maligne značenjske slojeve.
Nakon što je DPS pokrenuo inicijativu za smjenu Mandića sa pozicije predsjednika Skupštine, oglasila se i Bošnjačka stranka saopštenjem da će podržati tu inicijativu. U dejtonskoj Bosni i Hercegovini takva situacija bi vodila ka još dubljoj netrpeljivosti i nepomirljivosti. Mandić je, međutim, pokazao da se može i drugačije.
Osvrćući se na saopštenje Bošnjačke stranke, NSD je poručila da se ne slaže sa njenim stavom, ali da to neslaganje neće postati razlog za neprijateljstvo i sukob sa BS a naročito ne sa bošnjačkim narodom. Takav stav žestoko je uznemirio beogradsku Politiku, čiji je urednik optužio Mandića za nedopustivu popustljivost. Tekst u Politici otkriva šta Beograd zaista očekuje od Srba izvan Srbije – da ni za jotu ne odstupaju od rigidne isključivosti i da tavore u stanju vječnog konflikta sa drugima, kako bi Beograd mogao da nastupa kao jedini srpski politički centar sa kojim je moguće postići dogovor.
Saopštenje NSD, kojim se rezolutno odbacuje otvaranje fronta sa Bošnjačkom strankom i onima koje ta stranka reprezentuje, u podtekstu šalje jednu veoma bitnu poruku koju nipošto ne treba zanemariti. DPS, čak i ukoliko bi se sjutra vratio na vlast, Bošnjacima ne može ponuditi ništa bitno, već jedino par ministarskih mjesta u vladi. S druge strane, otvaranje dijaloga i saradnje između bošnjačkih i srpskih partija može donijeti neprocjenjivu i dugoročnu dobrobit i tim narodima, ali i čitavoj Crnoj Gori. Pored toga, taj odnos bi mogao postati uzorak i za okolne zemlje, pojavi li se u njima mrva političke pameti i svijesti o ideji dobra.
Mostovi se po pravilu grade sa dvije obale istovremeno. Andrija Mandić je položio prvu gredu sa svoje strane. Sada su drugi na potezu.
