Prvi, drugi, treći i četvrti dio
Piše: Milan Milošević
Savremenik i žrtva španske drame od Katastrofe 1898. do Građanskog rata 1936; pesnik koji je Španiji ponovo otkrio njenu poeziju, njen zvuk i ritam, flamenko, duboku pesmu kante hondo (cante jondo) i koji je mračnu silu (duende) spojio s avangardnom umetnošću, a tragedijama Krvava svadba, Jerma i Kuća Bernarde Albe špansko pozorište podsetio na njegov Zlatni vek. Ubijen je u toksičnoj mešavini masovnog terora, homofobije, ideološkog obračuna i izravnavanja starih računa, te drugih nepočinstava kojima su ljudi skloni kad im rat da priliku
Kad su došli po Lorku, u kući Rosalesovih nije bilo muškaraca: ni oca, don Migela, niti njegovih sinova Antonija, Hosea, Migela, Herarda ni Luisa. Njihova majka senjora Rosales, zabrinuta da će Lorka biti ubijen na ulici, insistirala je da neće dozvoliti da ga izvedu iz kuće dok ne stigne ili njen muž ili jedan od njenih sinova. Ruiz Alonso se složio.
Godine 1936. to je bila velika trospratna kuća podignuta u tipičnom granadanskom stilu. Prizemlje je bilo veoma prostrano; “patio” (dvorište) je bilo okruženo stubovima, a u njegovom središtu bila je fontana. Široko mermerno stepenište je vodilo do drugog sprata, gde je porodica živela tokom vrelih letnjih dana; tu su bile i prostorije za sluge, kao i Luisova biblioteka. Garsija Lorka je bio smešten na trećem spratu, gde je živela Luiza Kamačo (Luisova tetka, sestra senjore Rosales).
Esperansa Rosales se popela na treći sprat, obavestila Garsiju Lorku šta se dešava i predložila mu da se s njom i njenom sestrom Luizom Kamačo zajedno pomole pred ikonom Svetog srca koja je visila iznad klavira. On je, dirnut, prihvatio i sa Esperansom sišao na prvi sprat gde ga je čekao Ruiz Alonso.
Za to vreme, senjora Rosales je uspela da pronađe sina Migela u sedištu Falange i rekla mu šta se dešava. Kada je došao kući, Migel je video mnogo naoružanja. Tvrdio je da nije mogao da im se suprotstavi.
Na njegovo pitanje koje su optužbe podignute protiv Garsije Lorke, Ruiz Alonso je odgovorio da je on “ruska veza” i da je “naneo više štete svojim perom nego drugi pištoljem”.
HAPŠENJE FEDERIKA GARSIJE LORKE
Lorka je izašao na ulicu u pratnji Ruiza Alonsa i Migela Rosalesa koji je, da Lorku ne bi ubili usput, pošao da ga odvede do zatvora. Lorka je u kolima neprestano molio Migela da se zauzme za njega kod guvernera Valdesa.
Kada su stigli u kancelariju guvernera, Valdes nije bio tamo. Lorku su zaključali u jednu od pomoćnih prostorija gde je Migel pokušao da ga smiri uveravajući ga da mu se ništa neće desiti. Ipak, strahovao je da će Federika ispitivati Italobalbo, jedan od Valdesovih najbrutalnijih poslušnika. Kada su se ostala braća Rosales te noći vratila u Granadu, sa nekoliko falangista su se uputili ka kancelariji civilnog guvernera da traže da Federiko bude oslobođen.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (1. dio)
Luis Rosales je žandarmu predao izjavu u kojoj je pisalo: “Izvesni Ruiz Alonso, koga ne poznajem, danas je došao u našu kuću, kuću koja pripada falangistima, i odveo našeg gosta bez ikakvog naređenja, pismenog ili usmenog”.
Hose Rosales je dva dana pre svoje smrti, 26. avgusta 1978, u razgovoru sa istoričarom Ijanom Gibsonom ispričao da je te večeri svojim očima video prijavu koju je Ramon Ruiz Alonso napisao da bi, po njegovoj oceni, razotkrivanjem Garsije Lorke predstavio njega, Hosea i njegovu porodicu kao zlikovce i izdajnike, najpre zbog postojećih sukoba unutar desnice: “Okrenuo je slučaj tako da izgleda kao da je Federiko radio-spiker Moskve, kao da se nekoliko Rusa krilo u mojoj kući…” Njegov brat Migel kaže da je na tom papiru koji je video Hose bilo reči i o homoseksualizmu.
Guverner mu je rekao: “Da nije bilo ovoga, don Pepe, pustio bih te da ga odvedeš”.
Lorka nije radio za Ruse. U Španiji je, tokom diktature Prima de Rivere, homoseksualnost bila kriminalizovana (kazna od 1000 pezeta ili tako nešto). Krivični zakonik iz 1928. primenjivan je do 1932, da bi u doba Druge španske republike bio donet novi po kojem homoseksualnost u Španiji više nije bila krivično gonjena – to će u zakon frankisti uneti kasnije.
U ponedeljak 17. avgusta 1936. Hose Rosales je otišao u kancelariju vojnog komandanta grada, sa kojim su braća Rosales imali dobre odnose i dobio naređenje za puštanje Garsije Lorke. Detalji naređenja vojnog komandanta za puštanje Lorke na slobodu prvi put su objavljeni u knjizi Hosea Luisa Vila-San Huana Garsija Lorka, ubijen: cela istina (Garsija Lorka, asesino: toda la verdad, 1975). Ovaj španski istoričar, novinar i publicista je 1975. za ovu knjigu dobio prestižnu nagradu “Ogledalo Španije”.
Hose Rosales je sa ovim naređenjem odmah otišao u kancelariju civilnog guvernera Valdesa, koji mu je rekao da je Lorka odveden u zoru i dodao: “A sada ćemo se pozabaviti tvojim bratom Luisom”.
Odnosi guvernera Valdesa s braćom Rozales su bili napeti još od pre pobune. U proleće 1936. Hose Antonio de Rivera je iz madridskog zatvora Modelo održavao vezu s falangistima. Hose Rosales je uspeo da ga poseti i obavesti ga da je njihov centar u Granadi spaljen, a da se Falanga potpuno raspala. Vođina uputstva je preneo Valdesu, koji je valjda zaključio da mu Rosalesovi ruše renome u Falangi.
Kada je Garsija Lorka odveden iz kuće u ulici Angulo, senjora Rosales je odmah pozvala njegove rođake koji su se posle napada na imanje Uerta San Visente preselili u kuću Manuela Fernandeza Montesinosa. Jutro nakon hapšenja, odnosno 17. avgusta, Federikova majka Visenta Lorka Romero poslala je Anhelinu, dadilju porodice Fernandeza Montesinosa, u kancelariju civilnog guvernera da Federiku odnese hranu, duvan i odeću. Anhelina je već skoro mesec dana u korpi na kojoj je bilo napisano ime zatvorenika nosila hranu i Manuelu Fernandezu Mantesinosu u civilni zatvor. Na korpi u kojoj je dva dana u kancelariju guvernera Garsiji Lorki donosila kafu u termosu, tortilje, omlet sa krompirom i cigarete nije morala da ispiše ime.
“DAJTE MU KAFU, PUNO KAFE!”
Gibson zaključuje da guverner Valdes, koji je lično odobrio brojna streljanja i “šetnje”, nije naredio Lorkino pogubljenje onda kada je rekao braći Rosales, već da je tada još uvek, nesiguran, oklevao. On je od 1931. živeo u Granadi i koliko god bio neuk i nekulturan, sigurno je čuo za najpoznatijeg pisca Granade tog vremena čije su knjige, aktivnosti i govori često objavljivani u štampi. Ako je civilni guverner oklevao, smatra Gibson, to nije bilo iz hrišćanskog saosećanja, već zato što nije mogao da ne predvidi da bi smrt poznatog pesnika mogla da našteti pobunjeničkim ciljevima.
Gibson zaključuje da je Valdes, pre nego što je naredio da Garsija Lorka bude streljan, jedne večeri (Gibson je gotovo siguran da je bilo veče 18. avgusta 1936) pitao generala Keipa de Ljana šta da radi sa njim. General Keipo je odgovorio: “Dajte mu kafu, puno kafe!”
To je bila generalova omiljena fraza koja je imala samo jedno značenje: “Pucajte u njega”.
Gibsonov svedok, advokat i pisac Antonio Perez je siguran da je ta verzija autentična. Gibson ne sumnja da su pobunjenici u Granadi u to vreme sledili uputstva Keipa de Ljanoa, koji se ponašao kao “vicekralj Andaluzije” i do tada je već uspeo da bez suđenja pogubi stotine radnika i republikanaca u Sevilji. U dokumentu koji je krajem septembra 1936. godine objavila Advokatska komora Madrida navodi se da je do tada u glavnom gradu Andaluzije ubijeno više od 9.000 radnika. Naravno, kancelarija vojne komande je prebacila primarnu odgovornost za organizovanje represije na civilne vlasti. Sveštenik iz Granade Hose Linares Palma je 1966. rekao istoričaru Gibsonu: “Valdes bi pucao u Isusa i Devicu Mariju da su mu stali na put”.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (2. dio)
Kada je Anhelina treći put pošla da Lorki odnese hranu, neki gospodin joj je odmah na vratima kuće u ulici San Anton rekao: “Čovek kod koga idete više nije tamo”.
Ona dalje priča: “Ali ja nisam poznavala nikoga u Granadi, pa sam otišla. Kada sam stigla u kancelariju, rekli su mi: ‘Taj gospodin više nije ovde.’
Ne možete mi reći gde je?, pitala sam. ‘Ne znamo.’
Možda su ga prebacili u zatvor? – ‘To ne znamo.’
Možete li mi reći da li je nešto ostavio? – ‘Ni to ne znamo. Idite gore i vidite. Moraćete sa mnom’
I popela sam se u sobu. Tamo su bili samo termos i salveta i ništa drugo. Izašla sam odatle i otišla pravo u zatvor, na drugom kraju Granade i nisam rekla ni reč… Kako da to zaboravim?”, rekla je 1966.
“DON MANUEL UJUTRU, SENJORITO FEDERIKO UVEČE…”
Četiri nedelje nakon što su ga pučisti poslali u zatvor, gradonačelnik Granade Manuel Fernandez Montesinos je pogubljen. Izabel Roldan, Federikova nećaka koja je bila udata u konkurentskoj familiji Roldan se 1978. u razgovoru s istoričarem Ijanom Gibsonom sećala kako je sveštenik koji ga je ispovedao posetio donju Pilar, prilično staru Manuelovu majku. “Sećam se da je moja tetka rekla svešteniku: ‘Molim vas, uđite, ali ne želim da vas moj muž vidi, molim vas da ne dozvolite da vas moj muž vidi’.” Sveštenik je ušao u sobu donje Pilar. Rekao je kako ga je njen sin zamolio da se oprosti od nje i preneo joj je njegove poslednje reči.
Lorkina sestra, Manuelova žena Konča i njeno troje dece bili su na imanju Tamarit (u vlasništvu Franciska Garsije). Visenta Lorka je otišla tamo i saopštila strašnu vest svojoj ćerki. Klotilda Garsija Pikosi, ćerka lorkinog brata Rodrgeza se 1978. sećala: “Tamo, u uglu, sedela je moja rođaka Konča. Jadnica je bila beskrajno zabrinuta jer nije znala ništa o Manolu. Sedela je tamo, polumrtva od straha. Čim je videla majku, posebno njeno lice, sve je razumela. Bile su kao dve Marije, kao dve Device Marije sa licima iskrivljenim u agoniji”.
U roku od nekoliko dana od izbijanja pobune u zatvoru u Granadi, koji se nalazio van grada na autoputu Haen, dve hiljade ljudi je naterano u zgradu projektovanu za najviše 400 zatvorenika. Svake večeri naglas su čitani spiskovi zatvorenika osuđenih na smrt koji su svoje poslednje sate provodili u kapeli. Jedna prostorija u zatvoru je bila posebno prilagođena za tu svrhu, a oni koji su to želeli, mogli su da se ispovede parohijskom svešteniku iz Visnara Hoseu Krovetu Bustamanteu (njegovo ime se često pominjalo na stranicama novina “Ideal” u to vreme). Pre zore, odvoženi su kamionima i streljani ispred zida groblja.
Neke zatvorenike su u zoru “izvodili u šetnju” i ostavljali njihova beživotna tela tamo gde su padala pod mecima (na polju, u jarku pored puta, maslinjaku ili jaruzi), dok nakon pogubljenja nisu stigli grobari, zatočeni masoni iz Granade, koje bi kasnije takođe streljali.
Vojni sudovi u Granadi funkcionisali su samo u prvim nedeljama rata. Nakon toga, sastajali su se samo u izuzetnim slučajevima. Uhapšeni su jednostavno pogubljeni, bez ikakvog privida suđenja.
Prikupljajući podatke o ubistvu Garsije Lorke, italijanski profesor Enco Kobeli je pedesetih godina prošlog veka razgovarao sa čovekom koji je tvrdio da je stražario na vratima sobe u kojoj je pesnik Federiko Garsija Lorka bio zaključan zajedno sa ostalim žrtvama koje će biti streljane sledećeg jutra. “Tokom cele noći 19. avgusta Federiko Garsija Lorka je ohrabrivao svoje sapatnike zatvorenike. Mnogo je pričao i očajnički pušio (bio je zakleti pušač crvenog duvana, koji je kupovao u velikim količinama u inostranstvu pošto nije voleo crni španski duvan). Ujutru, kada su došli po njega, shvatio je da će ga poslati “u šetnju” i tražio sveštenika, ali sveštenik iz Visnara (kada ga je Kobeli video, već je imao osamdeset pet godina), koji je čekao celu noć, upravo je otišao jer mu je rečeno da tog dana više neće biti pogubljenja.”
“DON GABRIJELE, JUTROS SMO UBILI VAŠEG PRIJATELJA”
Svedoci A. M. i M. S. su pričali Gibsonu da su svi dželati iz logora La Kolona bili dobrovoljci koji su ubijali iz zadovoljstva, a da je nekoliko žandarma bilo primoravano da učestvuje u pogubljenjima, verovatno po kazni. Neki od dobrovoljaca pripadali su takozvanom “crnom eskadronu” i počinili su zverstva i zločine ne samo u Granadi i okolnim selima.
Istoričar Migel Kabaljero Perez, koji je rekonstruisao poslednjih 13 sati života Garsije Lorke, kasnije je identifikovao šest pripadnika streljačkog stroja koji je ubio Lorku i još trojicu zatvorenika. Oni su dobili bonus od 500 pezeta i unapređenje kao nagradu za obavljanje prljavog posla. Jedan se, navodno, žalio da ga posao “izluđuje”. Neki od pripadnika tog voda verovatno nisu ni znali ko je Lorka. “To nisu bili ljudi koji čitaju poeziju. Lorkina dela su uglavnom čitale elite”, smatra Kabaljero.
Ali komandant streljačkog voda, 53-godišnji policajac Marijano Ahenho i dobrovoljac Antonio Benavides, rođak prve žene Lorkinog oca Matilde Palasios, koja je umrla mlada – znali su ko je on. Osim Benavidesa, koji se hvalio da je Lorki pucao u glavu, niko od pripadnika tog streljačkog voda nije delovao ponosan na ono što su uradili. “Nisu razgovarali sa svojim porodicama o ovome. Pamte ih kao voljene dede koji su ćutali o građanskom ratu”, kaže Kabaljero.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (3. dio)
Međutim, Gibson citira svedočenje Anhela Saldanje, jednog od retkih opštinskih odbornika Granade koji je izbegao smrt na zidinama groblja, a koji je bio u baru poznatom kao Paharera kada je član Aksion populara Huan Luis Treskastro ušao i, dovoljno glasno da ga svi prisutni čuju, rekao: “Upravo smo ubili Federika Garsiju Lorku. Ja sam lično dva puta upucao tom pederu u zadnjicu”.
Po saznanjima lekara i pisca iz Granade Manuela Orozka, biografa Manuela de Falje, taj Treskastro je istog dana u Kafeu Rojal prišao umetniku Gabrijelu Morsilju i rekao mu: “Don Gabrijele, jutros smo ubili vašeg prijatelja, onog pesnika sa velikom glavom”. Činjenica da je Treskastro, “čovek u svakom pogledu” u najgorem tradicionalnom španskom smislu, lutao po barovima i kafićima hvaleći se da je ubio Garsiju Lorku nije nepobitan dokaz da je tog jutra bio u Viznaru. Međutim, sasvim je moguće da jeste, zaključuio je Gibson.
“PREMINUO TOKOM VOJNIH OPERACIJA”
Na smrtovnici Federika Garsije Lorke, koju su 1940. godine izdali zvaničnici Frankovog režima, u matičnoj knjizi umrlih građanskog registra, broj 208, list 163, broj 542, dokumentu koji se čuva u sudu u Granadi piše: “… preminuo je u avgustu 1936. godine od posledica rana zadobijenih tokom vojnih operacija”. Kao da je bio gerilac, a ne pesnik koga su streljali u zoru.
Lorka nije ubijen sam. Jedan od svedoka koje citira Ijan Gibson sećao se još dva imena: Hoakina Arkolasa Kabesasa i Fransiska Galadija Mergala, banderiljerosa koji su bili anarhisti. Nije mogao da se seti imena još jednog čoveka koji je streljan sa Garsijom Lorkom tog jutra, samo se sećao da je bio hrom.
To je bio Dioskoro Galindo Gonzalez, učitelj javne škole iz sela Pulijanas. Njegova deca (Antonio, Nijeves, Marija, Galindo Monhe) su ispričala da se on u septembru 1934. godine, nakon što je premešten u selo Pulijanas, sukobio se sa opštinskim sekretarom Eduardom Barerasom oko kuće predviđene za učiteljski dom, koja je bila “malo bolja od štale”. Otišao je u Granadu i uložio protest civilnom guverneru.
Galindu Gonzalesu nije dodeljena druga kuća i bio je primoran da iznajmi stan u selu Kaserio de los Anheles, nedaleko od Pulijanasa. Galindo Gonzalez je bio vatreni republikanac. Kada je Narodni front pobedio na izborima u februaru 1936, lokalni stanovnici su se okupili ispred njegove kuće vičući: “Živeo učitelj iz Pulijanasa!” Tako je Dioskoro Galindo postao obeležena osoba, poput mnogih učitelja koji su se našli u pobunjeničkoj zoni.
Izabel Roldan svedoči da se tri ili četiri dana nakon Federikove smrti neki žandarm pojavio na vratima u ulici San Anton sa pismom. Poruka koja je izgledala kao da je napisana u poslednjem trenutku bila je jednostavna: “Molim vas, tata, da ovom gospodinu date 1.000 pezeta kao donaciju oružanim snagama. Zagrljaj, Federiko”. I ništa drugo. Rukopis i potpis su definitivno bili njegovi.
“Otvorila sam vrata i nisam mogla da kažem našim ljudima da mu ne daju novac, jer još ništa nisu znali. Na kraju krajeva, dugo, dok sami nisu saznali i poverovali u to, nismo im ništa rekli o Federikovoj smrti”, pričala je Izabel Roldan.
Taj poslednji autogram Federika Garsije Lorke nije sačuvan.
MANUEL DE FALJA I ANTONIO MAĆADO
Kompozitor Manuel de Falja, primivši vest da je Federiko Garsija Lorka uhapšen u kancelariji civilnog guvernera, požurio je istog jutra da se založi za svog prijatelja. U pratnji nekoliko mladih falangista uveden je u dvorište gde je obavešten da je Federiko već streljan. Slomljen težinom ove vesti, uputio se ka ulici San Anton, ka kući u kojoj je odsela Lorkina porodica. Vrata mu je otvorila Izabel Roldan. Istoričaru Gibsonu je 1978. ispričala: “Jadni Don Manuel… otvorivši vrata i videvši mu lice, uspela sam da mu kažem: ‘Don Manuele, oni ništa ne znaju. Uđite!’ Ostao je kratko, ali nije ništa rekao”.
“ABC de Sevilla” je 7. oktobra 1937. ispod njegove fotografije stavio potpis: “Granada, pesnik i muzičar krstaškog rata. Ovde, u mirnom kutku mavarske bašte u njegovoj vili, ‘Antekeruela’, možete videti čuvenog maestra Manuela de Falju kako sarađuje sa velikim pesnikom Hoseom Marijom Pemanom na velikom patriotskom delu Pesma rata, čiji su obojica autori”.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (4. dio)
Franko je 1. januara 1938. osnovao Institut Španije, a Falja je, bez prethodnih konsultacija, imenovan za njegovog predsednika – uspeo je da podnese ostavku. Stigao je u luku Buenos Ajres brodom “Neptunija” 18. oktobra 1939. U egzilu je živeo povučeno u planinskoj kućici odbijajući da se odazove na poziv Frankove vlasti da se vrati u Španiju. Umro je 1946. Sahranjen je u katedrali Santa Kruz u Kadizu, uz državne počasti i blagoslov pape.
…Klešite, prijatelji,
od kamena i snova u Alhambri,
tumul pesniku,
iznad izvora gde voda plače,
i večno govori:
zločin se dogodio u Granadi, u njegovoj Granadi!
Autor omaža Lorki, pesnik Generacije 98, Lorkin uzor Antonio Maćado je sa majkom Anom Ruiz, bratom Hoseom i njegovim ćerkama 22. januara 1939. u karavanu bežao u Francusku. Na pola kilometra od graničnog prelaza morali su da napuste automobil i da u užasnim uslovima nastave peške do stanice Serber, gde su prenoćili u napuštenom vagonu na sporednom koloseku. Antonio Maćado se tada razboleo i umro u pola četiri popodne, 22. februara 1939. godine.
Lorkin grob nisu našli.
Rekao sam već: Ostavite me
ovde u polju
da plačem!
(Poema o kante hondu, pesma Jao (!Ay!), Federiko Garsija Lorka (1898–1936))
Izvor: Vreme
