Ulaz u treću dekadu ovog vijeka liči na treći krug Dantevog „Pakla“. A tamo (i ovamo) − u trećem krugu pakla − pjesnik je smjestio proždrljivce.
Nešto što posebno povezuje pandemiju zvanu kovid 19 i rusko-ukrajinski rat, sa svim njegovim bjelosvjetskim pritokoma, jeste čovječanska obuzetost hranom: skladištenje ulja, šećera, brašna i ostalih tzv. osnovnih životnih namirnica.
No, ta veza odgoneta i cilj globalnog uznemirenja – kada se već umom ovladalo, a duša se svela na praznu mješinu, ostalo je još da se gospodari svijeta pozabave ljudskim stomakom. Jer, panika, ponajprije, kreće iz želuca. Kako bi se na ruskom jeziku reklo: Pánika — vnezapnoe čuvstvo straha, nastolьko silьnoe, čto podavlяet logičeskoe mыšlenie.
„Nema dana bez očnoga vida/ niti prave slave bez Božića“, rekao bi Njegoš. Ovo svakodnevno pustošenje rafova po evropskim marketima stvarno podsjeća na paničnu euforiju uoči praznika, Nove godine i Božića. Dugo je pak do praznika. Zimnica se više ni kod nas ne sprema. Ostaje samo panika, jer: ako dođe do planetarnog rata najvažnije je da se ne umre od gladi!
Poznati nikšićki kantautor Miladin Šobić ima jednu skoro zaboravljenu pjesmu pod nazivom „Prolazi život“. Pjesma je, uglavnom, ljubavna. Liči u prvi mah na tipičnu romansu o rastanku zaljubljenih. Pa ipak, Šobić, u skoro svim svojim pjesmama, nekako uspijeva da iz elementarnosti ljudskih osjećanja „zaglavi“ u univerzalnost, estradizovani arhetip – ali ipak arhetip.
„Prolazi život ko đavo da ga tjera“ – počinje Šobić svoju romansu. Ne samo da imamo jedan in medias res, kako bi rekli Latini, već imamo i jednu realizovanu metaforu par excellence, kako bi, takođe, rekli Latini. Nakon toga, u nastavku uvodne strofe, pojačava se kolektivna drama života, egzistencije i metafizike, koja se tiče svih nas; jer nije pjesnik opjevao neki automobil, već „autobus bez volana“; još gore autobus „bez šofera“ – bez mesije, spasitelja, „a nikog nema, gdje su vrata, gdje je spas“. Da ne „sjeckam“, evo uvodne strofe u cjelosti:
Prolazi život ko đavo da ga tjera
u nepoznato odnosi nas
ko autobus bez volana, bez šofera
a nikog nema, gdje su vrata, gdje je spas
-koja nije danteovsaki zamah, ali jeste uspjela slika urbanog beznađa… Da ne filozofiram dalje zarad onih što im jedina briga nijesu osnovne životne namirnice zvane ulje, šećer i brašno. Šobićevu pjesmu možemo poslušati i bez mudrovanja.
Milorad Durytović
