Piše: Milorad Durutović
Pisci se razvrstavaju prema različitim kriterijumima: žanru, naciji, epohi, poetici, polu, jeziku, broju napisanih knjiga. I svi ti kriterijumi, u izvjesnoj mjeri, imaju smisla. Ipak, često sam pomišljao da je podjela prema uzrastu na mlade, srednje i zrele pisce izlišna, nepravedna. Zreo pisac već zvuči kao počast, pisac srednje generacije kao administrativna kategorija. Ali biti mladi pisac — to je već gotova presuda.
Osim ako nijeste Džejms Džojs.
Legenda kaže da je mladi Džejms Džojs, u jednom dablinskom kafeu početkom prošlog vijeka, upoznao Vilijama Batlera Jejtsa i rekao mu: „Sreli smo se prekasno, već ste isuviše stari da bih mogao da utičem na vas.“ Rečenica je duhovita, ali i surova u svojoj mladalačkoj samouvjerenosti. U njoj je sadržano nešto više od anegdote o dva pisca: jedan je već bio priznat, drugi tek stupao na književnu scenu, ali je ovaj drugi već bio uvjeren da pripada budućnosti. Jejts je tada imao trideset sedam godina. Džojsu je, očigledno, to bilo dovoljno da ga proglasi starim.
Mladi pisac, naime, nije samo pisac koji je mlad. On je pisac koji još nije stekao sva prava punopravnog člana književne zajednice. Tek je prispio da prima savjete, objašnjenja i usmjerenja, pa se i njegova književnost čita kroz godine koje ima, kao da biografski, da ne kažem biološki, podatak može biti važniji od rečenice koju je napisao. Mladost tako lako postane otežavajuća okolnost. Možeš biti dobar, ali si dobar za svoje godine. Možeš napisati odličnu knjigu, ali si još mlad. Možeš biti ozbiljan pisac, ali treba još da sazrijevaš. Kao da književnost ima rok trajanja i kao da se do nje, za razliku od svega drugog što čovjek može napisati, stiže prvenstveno godinama. A istorija književnosti nije sklona takvom računanju. Ona bi, bez mnogo muke, mogla sastaviti obimnu antologiju mladalačkih remek-djela. Artur Rembo je prije punoljetstva napisao „Pijani brod“ i praktično završio svoju književnu karijeru. Branko Miljković nije stigao ni do onoga što bi se u današnjoj književnoj administraciji nazivalo srednjom generacijom. Vasko Popa i Miodrag Pavlović svojim su prvim knjigama uzdrmali poslijeratnu poeziju. Mogli bismo nabrajati dalje, sve do onih autora čija je mladost danas samo biografska fusnota, dok su njihove knjige ostale.
Posebno je zanimljivo što uzrasnu podjelu najčešće ističu oni koji su već dovoljno dugo u književnom životu da su stekli pravo da drugima objašnjavaju kako on funkcioniše. Nije to pravo uvijek zlonamjerno, možda češće i dolazi u dobronamjernom obliku. Postoje savjeti za mlade pisce, uputstva, pravila, recepti, spiskovi onoga što treba i onoga što ne treba raditi. Dočim, i najdobronamjerniji savjet u sebi nosi jednu, ipak, nezahvalnu pretpostavku: ja znam nešto što ti još ne znaš. Na taj način se godine i biografske činjenice pretvaraju u društveni kapital, a u književnom svijetu to nije mala stvar, jer sa godinama ne dolazi samo iskustvo. Dolaze nagrade, poznanstva, članstva u žirijima, festivalski pozivi, institucionalna pozicija, honorari, kontakti sa urednicima i izdavačima, pravo da budeš pozvan da govoriš o književnosti, a ponekad i pravo da odlučuješ ko će o njoj govoriti — dok mladom piscu ta prava tek predstoje. Ako sazri, dabome.
Zanimljiva je ta asimetrija našeg književnog života. Svako pleme ima svoje poglavice, svoje obrede inicijacije, svoje načine sticanja statusa i svoje čuvare granica. Književna zajednica, razumije se, nije pleme u doslovnom smislu, ali njeni mehanizmi nijesu sasvim drugačiji. Postoje oni koji su već „unutra“ i oni koji tek treba da uđu, da se in(f)iciraju. Mladi pisac mora da sazrijeva kao voćka. Naravno, potrebno je zanemariti da je za voće zrelost prirodna. Za pisca? Pisac može biti zreo, a da nikada nije napisao dobru knjigu, kao što može biti mlad i napisati remek-djelo. Neki pisci ostaraju bez ijedne dobre rečenice, priče ili pjesmice u svom opusu. Godine, dakle, same po sebi ništa ne garantuju, a bogami ni nagrade.
Ipak, ponoviću, postoji jedna stvar koju godine gotovo sigurno donose: pravo da se zaboravi koliko smo nekada bili mladi. Otuda jeste zanimljivo čitati stare tekstove pisaca koji su kasnije postali autoriteti, jer u njima katkad zateknemo nešto što možda ne bismo očekivali: nesigurnost, pretjerivanje, loš ukus, mladalačku naivnost, ali i hrabrost, drskost i slobodu koje se kasnije, sa sticanjem statusa, postepeno gube. S druge strane, mladi pisac još nema šta da izgubi osim teksta. Stariji posjeduje ime koje je dugo sazrijevalo i koje je vremenom postalo teži teret od rukopisa. Otuda ima smisla i starog pisca posavjetovati, ako baš nije prezreo. Recimo: da ne govori uvijek prvi, jer to priliči budalama; da ne mjeri tuđu književnost sopstvenom biografijom, jer se može pokvariti; da ne miješa godine sa zaslugama, a zasluge sa pravom na posljednju riječ. I, što je najvažnije, da se sjeti kako je izgledao prije nego što je postao „stari pisac“. Bolje je, dakle, da ne pada u iskušenje da mladima pruža košaricu savjeta, jer nikad se ne zna: možda među njima živi i neki glas koji piše iz budućeg vremena.
Izvor: RTNK
