Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Kuda nas je odvelo rušenje Trojnog pakta na današnji dan, prije 80 i koju godinu? – otvoreno je pitanje, kao što je otvorena i bezdana jama srpskog stradanja koja je uslijedila potom i evo, do današnjih dana. Ako smo tim činom, kao narod, stali na stranu antihitlerovske koalicije, kako su nas učili u školama, sad moramo jasno uočiti da u tom momentu te koalicije nema, i da smo bezglavo poslužili britanskoj propagandi rata, bez ikakve podrške od strane te iste Britanije, koja je umjela i mogla da sačuva Kipar i Maltu od Hitlera i Musolinija, ali nije ni prstom mrdnula da bar pokuša da zaštiti herojske napore kraljevske vojske u aprilskom ratu svih živih protiv nje. Kao što ni domaći komunisti nijesu mrdnuli prstom, gledajući urušavanje „buržoaske, monarhističke tvorevine“ u dom dvonedjeljnom ratu, nego su čekali komandu iz Moskve. Komandu koja je uslijedila onda kada je napadnuta druga država (SSSR) a ne njihova otadžbina. Vjerujem da mnogima od njih nije takav redoslijed poteza bio ni na kraj pameti, ali tako to ide kad su ideološki interesi ispred onih rodoljubivih. Elem, srpski narod u Kraljevini Jugoslaviji ostao je prepušten na milost i nemilost spoljnim i unutrašnjim silama razaranja, koje su svoje krvožedne zube pokazale mjesecima prije ustanaka pokrenutih u julu 1941. Prije julskih ustanaka srpska zemlja je bila prepuna grobova junaka aprilskog rata, a njemački i italijanski zatvori prepuni njihovih preživjelih drugova.
Paradoksalno, tragično i ironično Mađarska, Rumunija i Bugarska, danas su priznate i uvažene članice EU. Ideološki „grijeh“ komunističke istorije im je oprošten. Kolaboracija sa Hitlerom njihovih režima – zaboravljena. Sa njihovih aerodroma letjeli su avioni Hitlerove agresije. Danas su oni naš primjer i uzor kako treba da „budemo bolji“ i u kom pravcu treba da se razvijamo.
Jedan od ključnih razloga te i takve njihove pozicije jeste i taj što nijesu u toj mjeri i na takav način poklani i protjerani tokom Drugog svjetskog rata, kao što je to bio slučaj sa Srbima.
Uz konstataciju da je pravo čudo što još uopšte postojimo, stojim zamišljen nad herojskim i moralnim činom odbijanja saradnje sa Hitlerom ondašnjeg vojnog i političkog vrha Kraljevine, i pitam se jesmo li mogli i morali biti pametniji u tom krvavom haosu?
(P.s. Sjećam se pitanja postavljenog nastavniku istorije u osnovnoj školi „Zašto general Dušan Simović nema ulicu u našoj zemlji“? I sjećam se njegovog nemuštog ćutanja…)
Do čitanja u sljedećem broju….
