Piše: Elis Bektaš
Kada prostodušna i neuka čeljad kaže ekologija, tada u stvari misle na zaštitu životne sredine. Curi kanalizacija u rijeku, čeljad viče – ekologija! Deponija se zapali, čeljad viče – ekologija! Bageri i katerpilari neovlašćeno zađu u šumu, čeljad viče – ekologija! Treba nam više ekologije, podvriskuju zabrinuti aktivisti sa Tik-toka, kao da je ekologija džak pun čarobnog kreča kog samo treba prosuti pa će sve očas biti čisto i uredno.
Stvar je, međutim, malo kompleksnija. Ekologija nije nikakva briga o čistoći, već je ona nauka koja se bavi odnosima živih bića i njihove sredine, odnosno međusobnim odnosima ekosistema. Pčela i cvijet kadulje, vuk i srndać, čovjek i njegova kasaba – sve su to pitanja i predmeti ekologije. Ona nije ni ideologija, ni društveni pokret, ni priprosti aktivizam pa ni činovnička funkcija, već naučni pristup razumijevanju odnosa i međuzavisnosti živih bića i njihove okoline. Ti odnosi grade filigranski lanac a potom se ti lanci kapilarno isprepliću i stvaraju pancirnu košulju, nalik na one što su ih nosili drevni ratnici. Pokida li se samo jedno okce, tuda će i mač i strijela lakše proći.
Ne treba da čudi što zaostala postjugoslovenska društva ne razumijevaju pojmove kojima se služe, pa se na tom spisku našla i ekologija. To su društva u kojima se mnogi s razlogom lecnu kad čuju da neko pejorativno upotrebljava pojam seljaka kao kulturološki i sociološki diskvalifikativ, ali već u narednom času sami opovrgnu opravdanost vlastite ljutnje jer pejorativno koriste glagol filosofirati. Kako onda očekivati od društava u kojima znanje i svijest o pojmovima nisu na cijeni, za razliku od parola i lozinki, da razlikuje ekologiju i zaštitu životne sredine. Uostalom, ekologija ljepše i moćnije zvuči, nekako svetski a naše, što bi ona pivska reklama rekla.
Tako se dolazi do sljedećeg paradoksa – u uređenim društvima, sa razvijenom građanskom i nacionalnom sviješću, pojam ekologije odnosi se na ekosisteme i na odnose živih bića u njima, a na Balkanu će taj pojam u glavama mnogih potaknuti predodžbu kamiona punog smeća, otpada u riječnom koritu, neuređene i pretrpane deponije koja tinja i truje. Zbog toga postjugoslovenske države nisu načinile ni čitav korak na putu ka zaštiti životne sredine, a kamoli na putu ka ekološkoj prezervaciji i restauraciji. Ekologija je život a u neuređenim i zapuštenim društvima sve je bitnije od života, i nacionalna pitanja koja nisu nacionalna već vulgarno nacionalistička, i građanska svijest koja nije građanska već je nadmeno elitistička, i vjera koja mnogima nije vjera već nastavak politike drugim sredstvima ili put u fanatizam. A priroda i život u njoj skrušeno čekaju da dođu na red. I zato je u takvim društvima sve manje i prirode i života.
Nije da društvo ne uočava probleme u prostoru ekologije i njenog mladunčeta, zaštite životne sredine. Čeljad se u većim gradovima guši od smoga, sve su češće obavijesti da voda iz javnih vodovoda nije za piće… ali između tih iskustava i svijesti o tome šta treba učiniti stoji kanjon dublji od onog kojim Tara protiče. Društva koja ne razumijevaju ne samo pojam ekologije, već ni pojam države, nacije, građanina, javnog dobra… ne tragaju za rješenjem nego za krivcem. I tako ekologija, a s njom i zaštita društvene sredine, postaje pitanje države, ministarstva, opštine, nevladine organizacije… ali nikad ne postaje zajedničko pitanje od životnog značaja.
A čitava ta stvar sa ekologijom sasvim je prosta i može se sažeti u nekoć popularan slogan „misli globalno, djeluj lokalno“. Ona započinje malim koracima, odbijanjem da se opušak baci u travu, odbijanjem da se betonira stidljivi izvor, odbijanjem da se posječe tek stasalo drvo… Tako se gradi razumijevanje da čovjek nije vlasnik prirode već jedan od njenih podstanara, koji ima obavezu da se u njoj pristojno vlada, u protivnom će prije ili kasnije izgubiti stanarsko pravo u toj prirodi.
Ekologija, dakle, nije samo nauka o ekosistemima, ona je i način mišljenja ali i način ponašanja. Kada ovdašnja društva iskažu sposobnost da pojam ekologije shvate na taj način, to đe biti pouzdan indikator da su počeli shvaćati i druge pojmove. A kada će i da li će se to desiti, e pa to ne pitajte mene, ja sam vičan pojmovima i mišljenju ali ne i geomantiji niti drugim proročkim vještinama, već sebe zapitajte kada će vam život, i vaš ali i vaših još nerođenih potomaka, postati važniji od ideoloških ludila i ideološke histerije.
