Piše: Ron Džejkobs
Prevod: Žurnal
Ukrajina je ponovo na naslovnim stranama. Jedan od najbesmislenijih ratova u istoriji SAD-a možda se bliži kraju. Američki liberali i neki ljevičari pridružuju se raznim vladama u Evropi u zahtjevima da se rat nastavi. Štaviše, neki članovi pojedinih evropskih vlada spremni su da ga ponovo rasplamsaju, kao da je sama ideja mirovnih pregovora moralno pogrešna, dok je u stvarnosti upravo njihova sve veća ratna industrija moralno upitna stvar.
Ukrajinski predsjednik Zelenski nastavlja sa svojim nastupom, nespreman da prizna da se vojni aspekt rata, na koji je uložio čitav svoj politički kapital, možda privodi kraju brže nego što je očekivao. Njegov najbolji potez u ovom trenutku bio bi da Ukrajinu uvede u mirovne pregovore, čak i ako njeno prisustvo ne bude imalo veliki uticaj na konačni ishod. Na kraju krajeva, zemlja koja je podnijela najveći teret vojnog sukoba treba da učestvuje u odlučivanju o svojoj budućnosti. Iako neki tvrde da je Kijev sam kriv za ovu situaciju, istina je da je kijevska tragedija bila američka produkcija finansirana i režirana iz Vašingtona još prije nego što je podignuta zavjesa u februaru 2022.
Vrijeme je da zavjesa konačno padne. Drama je prerasla u tragičnu farsu. Televizijska rasprava od 28. februara 2025. godine između Zelenskog, Trampa i Vensa to je vrlo jasno pokazala. Američki analitičari nazvali su ovaj spektakl sramotnim. Imam osjećaj da se ovakve stvari između vladara dešavaju iza zatvorenih vrata mnogo češće nego što većina ljudi misli. Vladaoci, uostalom, izgledaju kao ljudi sa veoma velikim i veoma osjetljivim egoom. Iako niko ne zna kakve će biti posljedice tog sukoba ega u Ovalnoj kancelariji, čini se da će postupci Trampa i Vensa ohrabriti još agresivnije angažovanje Njemačke, Britanije i drugih evropskih zemalja, što će samo produžiti ubijanje umjesto da ga okonča.
Gledajući istoriju, izgleda očigledno da bi, da je Evropa ostala pri svom stavu i radila na sprovođenju postojećih sporazuma o miru i bezbjednosti, rat koji je počeo 2022. vjerovatno bio izbjegnut. Umjesto toga, Evropa se priklonila američko-britanskom planu koji je praktično garantovao da će prije ili kasnije doći do oružanog sukoba, s obzirom na prirodu ruske zabrinutosti. Sada, mirovni sporazum najvjerovatnije znači da će Ukrajina morati nečega da se odrekne — najvjerovatnije teritorije na istoku koju i dalje smatra svojom. Sporazumi prije 2022. predviđali su povlačenje svih ukrajinskih, ruskih i drugih vojnih snaga sa tih teritorija, a stanovnici tih pokrajina bi na kraju glasali o svojoj budućnosti. Iako je glasanje i održano i pozivalo na regionalnu autonomiju, ni Rusija ni Ukrajina nisu sprovele njegove rezultate. Nakon autoritarnih dekreta Kijeva kojima su zabranjeni ruski jezik, ruska vjera, ruske knjige itd., mnogi u tim regionima sada će zahtijevati ozbiljne bezbjednosne garancije kako bi bili zaštićeni od daljih represija.
Da postoji poenta u nečemu što nije šala, mogli bismo se nasmijati izjavljenom protivljenju britanskog premijera Kira Starmera „trampističkom“ planu, jer on ne garantuje da Rusija neće ponovo napasti. Ponekad se zaista čovjek zapita da li današnji takozvani lideri uopšte razumiju prirodu međunarodnih odnosa; nijedan ugovor ili mirovni sporazum ne može garantovati da rat neće ponovo početi. Trajni mir je nada takvih sporazuma, ali upravo postupci vlada nakon što se sporazum potpiše određuju da li će dugoročni mir postati stvarnost. Rusija takođe nema nikakvu garanciju da Evropa, Vašington ili Kijev neće napasti u budućnosti.
Oni koji Trampov zahtjev da Ukrajina plati za američku vojnu podršku iz prethodnih godina nazivaju ucjenom, u najboljem slučaju su naivni. Jedan od razloga zbog kojih su Sjedinjene Države podržale svrgavanje izabrane vlade u Kijevu 2014. godine, nagovorile Zelenskog da ignoriše potpisane mirovne sporazume, spriječile Evropu da samostalno donosi odluke o Ukrajini, insistirale na uvođenju sankcija (koje su poremetile evropske ekonomije) i navele Kijev da odbaci istanbulske mirovne sporazume nakon ruske invazije, jeste pristup ukrajinskim mineralnim resursima. Bajden i njegovi ljudi možda nisu bili tako brutalno očigledni kao trampisti, ali svakako su očekivali povoljne uslove za pristup tim resursima. Dovoljno je pogledati kako je privatizacija ukrajinskih državnih preduzeća ubrzana nakon invazije, pri čemu su mnoga od njih kupili američki i evropski finansijski interesi.
Osim toga, od sticanja nezavisnosti, ukrajinski dug je porastao sa nule na preko 115 milijardi dolara, a dobar dio tog duga nagomilan je u posljednje tri godine. Iako je Vašington većinu svoje pomoći dao u vidu grantova, najveći dio evropske pomoći je u obliku kredita. Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka takođe su odobrili milijarde zajmova. Drugim riječima, Vašington je uvijek očekivao isplatu, mada uglavnom preko međunarodnih finansijskih institucija kojima dominira. Trampovi zahtjevi su, naravno, znatno grublji i agresivniji, ali svi segmenti američke imperije očekivali su dobit nakon završetka rata. Jednostavno rečeno, američki imperijalizam sada želi ukrajinske minerale bez kijevske pobjede. Nekada je želio i minerale i trupe na ruskoj granici uz kijevsku pobjedu.
Trampov zahtjev je uvodni plotun. Njegov nastup na nacionalnoj televiziji bio je namjeran. Iskreno rečeno, niko ne duguje Sjedinjenim Državama ništa za ovaj rat. U stvari, većina milijardi potrošenih na rat završila je na računima američke vojne industrije. Vidićemo kako će se odvijati pregovori. Iako Kijev svakako treba da bude uključen u njih, činjenica da nije ni pozvan samo dodatno jača argument da su većina vlada oduvijek smatrale ovaj rat sukobom između Vašingtona i Moskve.
Ovo me podsjeća na druge mirovne pregovore koje su vodile Sjedinjene Države, a koji su se dogodili nešto prije više od pedeset godina. Radilo se o ratu u Vijetnamu. Godine 1972, mirovni pregovori između sjevernovijetnamske vlade, Narodnooslobodilačkih snaga na jugu (NLF), režima u Sajgonu i Vašingtona trajali su još od 1967. Slično kao što Trampova administracija sada želi da Zelenski i Kijev ostanu u drugom planu tokom pregovora o okončanju sukoba u Ukrajini, tako je Niksonova administracija (sa Kisindžerom na čelu) gurnula sajgonski pregovarački tim u stranu. Nikson je bio spreman da okonča rat, dok je Sajgon želio da se on nastavi barem dok ne dobije garancije za svoju budućnost. Predsjednik Južnog Vijetnama, Tjuu, nadao se da će njegovi pristalice u Kongresu SAD-a uspjeti da vrate američke trupe u rat. Prozapadni političari u Kongresu osudili su Niksonovu i Kisindžerovu „izdaju“ Sajgona, baš kao što današnji ratoborni političari u Kongresu kritikuju Trampovu spremnost da za mir u Ukrajini prihvati teritorijalne ustupke kao izdaju.
Glavna razlika između tada i sada je u tome što su ranih 1970-ih proratni političari bili uglavnom republikanci; danas su to uglavnom demokrate.
U svojoj suštini, NATO je neokolonijalni aranžman. Nedavni sukob Vašingtona sa Rusijom takođe je pokušaj ponovnog uspostavljanja kontrole nad Evropom potkopavanjem ekonomija Njemačke i drugih ekonomskih sila. Trampova administracija ponovo je otvorila pitanje budućnosti NATO-a. Trampisti daju kontradiktorne izjave o budućnosti vojnog pakta; većina demokrata, zajedno sa mnogim republikancima, ne može da zamisli svijet bez njega. Uz sve to, prilično je jasno da Trampova agenda možda znači kraj NATO-a, ali samo da bi se stvorio prostor za jednostraniji pristup vašingtonskoj hegemoniji.
Zapravo, Trampov grubi zahtjev da Kijev isplati Vašingtonu troškove rata zapravo je zahtjev za danak, slično onome što su nekadašnje evropske imperije zahtijevale od svojih podanika kao znak pokornosti.
Drugim riječima, imperijalni cilj trampističke osovine je svijet u kome Vašington ima potpunu kontrolu — bez velikih koalicija koje vode njegove ratove, već samo čista, nerazvodnjena američka moć. Džordž Buš Mlađi i njegova administracija težili su sličnom modelu u svojim ratovima u Avganistanu i Iraku. Tedi Ruzvelt im je inspiracija. Njegovi snovi o „muškoj“ imperiji, započetoj na ostrvima Kariba, nastavljaju da žive u fantazijama mnogih bijelih muškaraca 21. vijeka i njihovih finansijera.
Ron Džejkobs je autor više knjiga, uključujući Daydream Sunset: Sixties Counterculture in the Seventies, koju je objavila CounterPunch Books. Njegova najnovija knjiga, pod nazivom Nowhere Land: Journeys Through a Broken Nation, sada je dostupna. Živi u Vermontu. Može mu se pisati na: ronj1955@gmail.com.
Izvor: Counterpunch
BILJEŠKE
- Erik Tusen, Ukrajinski dug: instrument pritiska i pljačke u rukama kreditora; International Viewpoint, 26. januar 2025. https://internationalviewpoint.org/spip.php?article8826 ↑
