Piše: Zoran Ristić, profesor
Kroz protok vremena, vekove menjao se ideal, tip ženske lepote. Danas, u vreme tehnoloških čudesa, primenjene medicine, naročito estetske hirurgije, zavladao je trend uvećanja, do hiperboličnosti, usana, grudi i dela ispod leđa. Ta želja za uvećanjem je odraz današnjeg vremena, potreba da sve što se ima bude veliko: velika kuća, nešto manje velika vikendica, moćna kola, ako se može i jahta uvećanih gabarita, televizor metarske širine ekrana, krevet dimenzija servisnog polja teniskog terena se podrazumeva. Tu je i nemirenje sa stanjem koje genetika i priroda dodele – sve se danas može popraviti.
Zbog tragične sudbine i istorijske nesreće koje su nas zadesile kao narod, mimoišlo nas je trubadursko vreme, razmetljivo obožavanje gospi tankovijastog stasa, nežnog bledog lica, tankih usnica što su se razlivale u osmeh, gospi čiju su maramu nosili u krvave pohode u ime Hrista, više u ime svoje i grabeži. Kad lepotica nije bila na estetskom i poetskom nivou Don Kihot bi je domaštao, duhovno oplemenio. I u ime obožavane nasrtao na opake vetrenjače. Mimoišla nas i renesansa. I skladna, proporcionalna, isklesana lepota. Večna, zatomljena u kamenu i na platnima velikih slikara.
Ali u tim sivim, mučnim vremenima, tamnom vilajetu, nije prigušeno osećanje, divljenje ženskoj lepoti. Hajduk Mali Radojica dopao je tamnice. I smislio je mukotrpan, fakirski način da se napravi mrtav i da ga tako pritvorno mrtvosanog izbace na đubrište, u slobodu. Izdržao je surovu proveru svog mrtvila, klince pod noktima, vatru na prsima. Ali kad su doveli Hajkunu đevojku, kad je bljesnula njena jarka lepota, nije mogao da se suzdrži, oko je otvorio.
Najosobeniji, duhovno, ljudski najsnažniji, vanvremenski lik „Gorskog vijenca” Vuk Mandušić upao je u magiju ljubavi, divljenje potresnoj lepoti snahe Bana Milonjića. I onda imamo vapaj ratnika, snažniji, iskreniji od svih bolećivih, katkad šablonski ustihovanih pesma Petrarkinog „Kanconijera”: „Blago Andri đe je poginuo,/ divne li ga oči oplakaše,/ divna li ga usta ožališe.”
U vremenima patrijarhalnog življenja zbog istorijskih okolnosti, isticala se ne devojačka lepota, već njen stav, ponašanje. Milica, smerna devojka što gleda preda se, ima jednostavno i kosmičko objašnjenje: „Nit’ sam vila da zbijam oblake,/ već đevojka da gledam preda se.”
Dva pogleda na svet, život i devojački stav nalazimo u jednoj kosovskoj pesmi. S jedne strane su Čaglavčanke: „Žito nose, travu kose,/ platno tkaju u razboje./ A Lipljanke, varošanke,/ cel’ dan spiju, lice miju,/ oro vode u tabore.” I ne baš teška dilema prosaca, momaka vođenih – da li ljubavlju: „Čaglavčanke momci prose,/ a Lipljanke doma sede.” Tome ide i pomalo utilitarni pogled na žensku lepotu, valjalo je da je jaka, snažna, drusna – po jednom obrazu da je udariš, drugi bi pukao.
Pred Prvi svetski rat, s razvojem varoši, jačanjem trgovačkog staleža i putovanjima po Evropi, cenila se elegancija, uski stas „šakom da je obuhvatiš oko struka”, frizura, ondulacija, belilom pojačano bledilo lica. Došlo vreme varošanki.
Pred Drugi svetski rat, kad su dobar deo studentkinja i naprednih radnica bile članice Skoja ili Komunističke partije, ideologija i stroga moralna načela nadvladali su isticanje ženske lepote. Nema buržoaskog kinđurenja, šminkanja, slobodnog ponašanja, slobodne ljubavi oličene u oštro kritikovanim i često izopštenim kolontajkama.
Posle rata i pobede komunista, stvaranje srećne socijalističke zajednice naroda i narodnosti ostali su pravovernost i tvrdi, asketski stav prema lepoti. Vojnička bluza, suknja, čizme, kratka kosa, pištolj o pojasu, strogo lice, plamteće oči… Ali neki najodgovorniji drugovi zadržali su stare estetske kriterijume i poglede na žensku lepotu pa su se ženili izražajnim, elegantnim glumicama ili krhkim, nežnim balerinama.
Elis Bektaš: Nadija i Sava ili ljepotom i šarmom protiv sluganstva
Sa otvaranjem socijalističke Jugoslavije prema svetu, u modnom i primenjenoestetskom pogledu prema Italiji, Trstu, počelo je i otvaranje ženskog sveta, otkrivanje ideologijom zapretenih ženskih draži. Mini-suknjice, dublji dekoltei, kupaći kostimi iz dva dela trakastih razmera. Bljesnula je ženska lepota potpomognuta jakom šminkom, ugodnim mirisima, utegnuta u vladajuću modnu i firmiranu garderobu.
I stigosmo do današnjeg vremena uvećanja, „popravke” ženske lepote. Nadajmo se da sveprisutna, nametljiva veštačka inteligencija neće izmućkati, propisati kako žena, devojka treba da izgleda. Neće valjda kao ranije, kad su dobrostojeće devojke nosile svojoj krojačici žurnal ili svoju kreaciju kako svečana haljina da izgleda, sada nositi estetskom hirurgu sliku na telefonu nove, uz pomoć VI popravljene sebe. Ne verujemo da bi to bilo približno nežnoj, obožavanoj gospi trubadurskoj, još manje smernoj Milici devojci. Osećajni pesnici i umni filozofi pisali su i govorili da je svaka žena lepa na svoj način. A taj svoj osobeni, ženski način treba sačuvati.
Izvor: Politika
