Piše: Želidrag Nikčević
Veoma surove a istovremeno veoma nježne zapise Nebojše Jevrića nikad nisam umio da prepričam, ni približno, i ne bih da vam kvarim zadovoljstvo čitanja. Samo ću pokušati da prenesem svoje utiske o ovom izrazito inokosnom srpskom pripovjedaču, o njegovom čudnom pogledu na svijet koji sam u razgovoru sa nekoliko dobrih znalaca definisao ne samo kao neku vrstu obnavljanja kulta margine, nego i kao potpuno neočekivani, zaobilazni, paradoksalni humanizam.
Naime, razmišljajući o njemu, možemo zaključiti ponešto važno i o našoj proznoj sceni, savremenoj. Kao da sve o njoj znamo, sve kontrolišemo, afirmišemo i nagrađujemo, a kad čovjek malo bolje pogleda, imajući na umu ono što piše i kako piše Nebojša Jevrić – ispostavlja se da je naša predstava o toj sceni prilično uštogljena, apstraktna, izvještačena. Da joj nedostaju neki važni životni sokovi. Nebojša Jevrić je u srpskoj prozi prisutan evo nekoliko decenija – ako se može reći `prisutan` za nekoga ko toliko luta van svih magistralnih pravaca, za nekoga ko je izabrao marginu, ili je izabranik margine, onih donjih, najmračnijih društvenih zona, da ne kažem baš podzemlja – a istovremeno fantomski lebdi tu negdje u centru prestonice, i miješa se, prilično samouvjereno i drsko, nepozvan, u takozvane elitne kulturne poslove.
Kritičari se, pravo rečeno, povodom Jevrića nisu mnogo umorili, mada je on očigledno jedan od najosobenijih, pa i najčitanijih srpskih pripovjedača. Jedan od onih rijetkih čiji dar automatski asocira na iskonsko značenje priče i pričanja, čija vještina nije iz školskog prsta isisana, nego totalno stvarnosna, čak isuviše realna. On vas na svakoj stranici podsjeća da je umjetnost priča koju živ čovjek priča živom čovjeku. Upravo zato, zbog te Jevrićeve usredsređenosti na marginalno, granično i abnormalno, nije ga lako situirati, ni hvaliti ni kritikovati, jer vam on uvijek nekako izmakne. Ne dozvoljava vam da budete hladnokrvni posmatrač, jer onda u njegovoj prozi za vas naprosto nema mjesta – previše ste normalni…
Kad ove priče čitate jednu za drugom, kao što sam ih ja ovih dana čitao, morate da se zaustavite i zapitate: pa gdje sam ja to živio, i gdje sad živim, ako na ovom svijetu, u ovom gradu, u ovom narodu, postoji toliko tamnih, skrivenih mjesta, toliko nevjerovatnih priča i sudbina, toliko potajne i neostvarene ljubavi, mraka, sreće i nesreće.
Ni Jevriću, kao ni Miodragu Bulatoviću, svojevremeno, malograđanska kultura nije uspjela da nametne vlastitu mrzovolju i impotenciju. Znate ono: pjesma, ili priča, treba da bude „cela lepa“. To jest, da odgovara malograđanskim uzusima. Ne, kod Jevrića se i život i umjetnost nekako mahinalno izokreću na naličje, a onda se munjevito prepliću i vi više ne znate šta je tu važnije, šta je ljepše ili ružnije, veselije ili tužnije.
Jevrićeva proza se hvata u koštac sa izazovima o kojima se većina ljudi ne usuđuje ni da razmišlja. Dakle: rat, kriminal, alkohol, surovi i potresni prizori traumatične svakodnevice… sve ono što može da izazove, i izaziva, što da krijemo, ozbiljne moralističke nedoumice. Nisu to priče za lagodno uživanje u biblioteci ili u kancelariji. Profesori i recenzenti nemaju tu baš mnogo šta da traže. Počneš da razmišljaš o njegovim junacima, da nešto kao analiziraš, a priča te hitro odvuče na neku stranputicu, nađeš se u nekoj vrsti iznenadnog životnog pakla, ratnog ili mirnodopskog, svejedno, i ustanoviš da Jevrić hladnokrvno silazi baš u taj pakao, i odatle nam šalje svoje izvještaje.
Kao što rekoh, on nikad nije ni pokazivao želju da izađe u susret urednoj mašti kolektiva. Takva je njegova spisateljska strast. Kao ni Miodrag Bulatović, ni on ne piše priče koje pomažu da se čitaoci osjećaju mudro i plemenito, nego tu mogućnost direktno isključuje. Pa i ako se dogodi neki iznenadni nalet lirske čistote, kad je neka prvobitna nevinost na pomolu, onda je to nevinost koju pod hitno treba izgubiti. Novom pričom, novom kafanom. U novom ratu…
Uglavnom: normalan čitalac zaključiće da Jevrićevi junaci nisu normalni – pijanci, narkomani, kurve, sitni prevaranti i ubice – revija izopštenika koji valjda samo tu, u Jevrićevoj prozi, dolaze do riječi, a inače su, kao što reče Brana Petrović, svuda poginuli – „kroz njega je progovorilo iščupano srce čovekovo“.
Neko je to već napomenuo: Božji darovi ne zaslužuju se odličnim učenjem i primjernim vladanjem. Postoji tu i nešto mnogo dublje, misterioznije… Bulatović je imao one đavole koji dolaze, Jevrić „Đavolje jaje“, i sad ovaj „Mrtvi dim“, a mi, evo, imamo srpsku prozu koja je – svemu uprkos – još uvijek nekako toplija i ljudskija od ogromne većine naših tzv. kulturnih proizvoda.
Izvor: Iskra
