Pošto je kao praktičan čovjek shvatio da na Svetog Savu Nemanjića ne može da udari svojim tradicionalnim prežvakavanjima o ”tajnom agentu” Simi Milutinoviću i ”neznavenim” Petrovićima, Darko Šuković je u pomoć pozvao mladog istoričara Vukotu Vukotića, da nam ”objasni” kako Sveti Sava ustvari nije taj Sava na koga svi mislimo, nego neki drugi ! Vukotiću je opet, vjerovatno dosadilo da se bavi naukom pišući radove koje bi procjenjivali pozvani stručnjaci, jer je to naporno, dosadno a i rizično. U tom naučnom procesu mogao bi mu neko kompetentan reći i dokazati da stvari ne stoje onako kako on želi, ili kako su mu naredili da treba željeti. Zato je odlučio da ide ”bržim i popularnijim” putem. Bez argumenata, sa novim hipotezama, pravo kod Šukovića u emisiju. Pred mikrofon – da svi čuju.
Evo čemu nas uči mladi i perspektivni Vukotić: Sve što smo do sada znali o Svetom Savi Nemanjiću, i što smo njemu pripisivali, odnosi se, ustvari na Savu – učenika Kirila i Metodija. On je, naime, a ne Sava Nemanjić, boravio u Crnoj Gori, obilazio narod, opismenjavao, prosvećivao. Vukotić ponavlja staru pakost: nemamo dokumenata koji bi potvrdili da je Sava Nemanjić ikada boravio na teritoriji današnje Crne Gore. Sve je to, kaže, nametnuto kasnijom političkom ideologijom Nemanjića.
Sava petočislenik, jedan od pet učenika Svete braće Kirila i Metodija, boravio je na Balkanu i tu živio sa svojim saradnicima (Klimentom, Naumom, Gorazdom i Angelarijem). Moguće da je jedan od njih ostao u Panoniji, ali ostali su sa sigurnošću se može tvrditi, stigli na Balkan i tamo nastavili rad svojih učitelja na širenju slovenske pismenosti i hrišćanske duhovnosti. Centar njihovog rada je bilo ondašnje Bugarsko carstvo, konkretno, oblast oko Ohridskog i Prespanskog jezera. Istorija prepoznaje Klimenta i Nauma kao tvorce mlađeg slovenskog pisma – ćirilice, koje je dobilo ime po njihovom učitelju Svetom Kirilu (Ćirilu). Žitije Savino zbilja pominje da on boravio i u drugom kraju Balkana, konkretno u Dalmaciji. Naime, preko Dalmacije je stigao na Balkan iz Venecije, gdje je bio zarobljen. I – to je to. O Savinom boravku u Duklji (Zeti) istorija ne zna baš ništa.
Dočim, o boravku Save Nemanjića istorija (vizantijski crkveni izvori) zna da je na teritoriji današnje Crne Gore on osnovao tri eparhije; da mu je rođeni brat bio vladar Zete (Vukan Nemanjić); te da je Sava mirio braću i obilazio krajeve kojima oni vladaju (srednjovjekovna žitija). Narodno predanje kaže da je Sveti Sava iz Crne Gore odlazio na svoja misionarska putovanja u Svetu Zemlju. To nijesu bapske priče, nego su ova vjerovanja našla svoje mjesto u pripovjedačkom djelu Stefana Mitrova Ljubiše, ali i u istoriografskim štivima (M. Crnogorčević ”Starinar“ i S. Nakićenović ”Naselja”) nastalim u Crnoj Gori. O ovim predanjima opširno piše u ”Bosanskoj vili” koja je štampana krajem 19. i početkom 20. vijeka. Narod u Boki i okolini Cetinja posti svetosavski post, koji traje upravo u danima uoči proslave Svetog Save Nemanjića. To su recimo, relevantni istorijski izvori prvog, drugog i trećeg reda. Pa opet, Vukotić ponavlja za Šukovićem, kako nemamo dokumenata o tome.
A kakva su dokumenta o boravku učenika Svetih Kirila i Metodija na teritoriji današnje Crne Gore? Ako Vukotiću i Šukoviću smeta nedostatak ”putnih naloga” i drugih ličnih dokumenata Nemanjića iz onog vremena (kojih nema ni za jednu srednjovjekovnu balkansku temu), valjalo bi čuti na čemu grade tezu da je umjesto Save Nemanjića, u Zeti (Duklji) ustvari boravio Sava petočislenik?
Vukotić, pred Šukovićem koji ne trepće, izgovara kako ”on lično vjeruje” da je Sava petočislenik došao u Budvu (o čemu zbilja ne postoji niti jedan zapis niti bar aluzija), a ne u Dalmaciju (kako stoji u istorijskim spisima)! Dakle, ne kako piše, nego kako Vukotić ”vjeruje i misli”! Ej!? Vukotić dalje nagađa kako ”političke prilike u dalmatinskim gradovima ne bi dozvolile” (ma šta mu to značilo) da se Sava učenik iskrca u njima, nego ”postoji samo jedna mogućnost” (iako nema ni jedan dokument o tome) ”Sava je morao doći u jedan od gradova Crne Gore”! Morao? Vukotić ne navodi da li je ovaj Sveti čovjek ”morao doći u Crnu Goru” po nekom DPS političkom programu progona Svetog Save Nemanjića, ili za tu tezu postoji neki istoriografski osnov?
Ali, to nije sve. Vukotić ne prestaje sa nagađanjima, pa kaže: ”Vrlo vjerovatno da se radi o Boki, ali vjerovatnije o Budvi”! Iako o tome istorija ama baš ništa ne zna niti pretpostavlja, Vukotić ”naučno dokazuje i analizira” na sljedeći način: ”U Starom gradu u Budvi ima crkva Svetog Save, za koga neki kažu da je Osvećeni (svetitelj iz petog vijeka), a neki kažu da je Srpski, zavisi od koga izvora uzimate”! No uprkos tome što ovaj mladi istoričar kaže da ”izvori” ukazuju ili na Savu Osvećenog ili na Savu Nemanjića, Vukotić ”smatra” da je to ”vjerovatno” neko treći. Neko ko se više sviđa njemu i Šukoviću.
Međutim, ni tu nije kraj. ”Kao dokaz da je Sava (učenik Kirila i Metodija) ostao na teritoriji današnje Crne Gore, Vukotić navodi da su ostali učenici boravili u zemljama regiona” (!) Ovo dokaz? ”I sasvim je normalno da jedan od učenika, odnosno Sava, ostaje na teritoriji današnje Crne Gore i vjerovatno sjeverne Albanije”. I sve to – bez ijednog dokaza, bez ijedne pretpostavke nekoga od istoričara u prethodnih 1000 godina! Vukotić ne donosi nikakav novi dokument, koji bi eventualno pokrenuo istraživanje u tom pravcu. Jedini motiv ovih riječi je antisrpska histerija koju predvodi Darko Šuković, i u svrhu koje (zlo)upotrebljava želju za publicitetom ovakvih naivnih, a još neafirmisanih mladih ljudi.
Filip Dragović
