Letimičan pogled na dnevnu štampu otkriće vam da u Crnoj Gori ima Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, Alabanaca, Muslimana, Hrvata, građanskih i nevladanih aktivista, da među nabrojanim ima ekstremista, da pride tome ima i fašista i antifašista i fundamentalista. Na kosmopolite nećete naići. U Crnoj Gori nema kosmopolitizma. Naša je država ili premlada ili pretijesna za kosmopolitizam. Starije generacije političara rekle bi da kosmopolitizam kod nas nije zaživio.
Piše: RANKO RAJKOVIĆ
Iz dnevne štampe ćete takođe primijetiti da broj ljudi koji državu shvataju kao nešto isuviše lično, te stoga imaju potrebu da se o državi svakodnevno oglašavaju postaje sve veći i veći. Gotovo da je nemoguće naći čovjeka u Crnoj Gori koji se o Crnoj Gori nije izjasnio, na nečemu joj zamjerio, dao joj neki savjet, zabrinuo se za njenu sudbinu. Uočićete da raste i broj peticija koje se potpisuju za zaštitu države, za povratak države na pravi put, za osvješćivanje države u zadnji čas…
Ukoliko na ove veoma učestale pojave odgovorite rečenicom: „Ja sam građanin svijeta“ očekujte napade sa svih strana. Postaćete neprijatelj maltene svim narodima i etničkim grupama unutar države. Zamjeriće vam ili da neozbiljno shvatate situaciju u kojoj se nalazi država ili da zatvarate oči pred konkretnim stvarima ili da bježite od društvene odgovornosti.
Zbog toga se s pravom zapitate što se to dešava u državi i politici kada je u njoj kosmopolitizam nepoželjan.
U Crnoj Gori se na prvom mjestu od pojedinca zahtijeva nacionalno izjašnjavanje a potom nacionalno usklađivanje sa ostalim izjašnjenicima da bi se ta višestepena usklađenost predstavila kao uslov za opstanak države.
O jednakim ljudskim pravima kao vrhunskom cilju države se ne govori. Kosmopolitska ubeđenja su nevažna. Najbitnije je da se država deklariše kao multikkulturalno društvo. Pojedinac nam nije bitan kao pojedinac, već kao dio neke od zajednica koje država kalupi i usklađuje prema svojim multikulturalnim načelima.
Na taj način tretirani pojedinci se skupljaju i pretvaraju u političke rojeve koji zuje i zuje i zuje oko matice o sebi i o svojim usklađenostima. Preko njih društvo se zasipa svakovrsnim parolama i frazama koje poput dosadnih komaraca nastavljaju da zuje državi oko glave. Od toga se nemoguće zaštiti. Zbog tih zujećih vidljivih i nevidljivih političkih napasti svi u državi više vole da se češu onamo gdje ih svrbi nego da u kosmopolitskom duhu kažu: „Ja sam odavno prevazišao multikulturalizam. Meni su svi ljudi braća“.
Čak i poslovica da oni koji mnogo zuje daju malo meda, prije će se u Crnoj Gori doživjeti kao remećenje međunacionalnog sklada nego kao mudrost.
Crnoj Gori nedostaje kosmopolitskog duha da shvati i ove i mnoge druge očigledne stvari i društvene fenomene.
Imamo muke s ljudima, imamo muke s državom, imamo muke s vremenom u kome se i najmanje društvene promjene doimaju sudbinskim i istorijskim.
Ne shvatamo da na isti način kao što ljudi žive u ljudskom okruženju tako i države žive u državnom okruženju.
Nema države u našem okruženju koja se drznula da nam nešto loše uradi što mi već nijesmo, po svojim unutrašnjim nagonima, sami sebi uradili. Niko nas sa strane nije oružano napao. Niko nam nije zabranio pristup u svoju državu. Niko nije tražio da se isključimo iz međunarodnih organizacija i institucija. Niko nam nije uveo zabrane, sankcije… Nema država koje se ne solidarišu sa nama i u dobru i u zlu.
Kad je već tako čemu onda tolika briga za status, suverenitet i položaj Crne Gore na međunarodnom planu.
Ako znamo da nam se ništa ne dešava na unutrašnjem planu mimo onoga što predstavlja stvarni odraz zbivanja čiji smo mi sami i vinovnici i protagonisti čemu onda priča o dubokoj krizi države izazvane spolja.
I na kraju što uopšte da radimo sa silnim brigama, zamjerkama, manama, opasnostima koje u ime države u samoj državi svakodnevno prepoznajemo?
Da ih čitamo i bezrazložno ponavljamo iz dana u dan.
Postoji li načiin da se svih tih bezrazložnosti bezbolno oslobodimo?
Kao prvo jedni drugima ne trebamo servirati preobilne obroke iz politike i istorije. Kao mali narod nemamo mi ni stomak ni želudac za to.
Kao drugo ni državi ni građanima nijesu potrebne zapete puške iz kojih će se svaki čas pucati i dimiti u slavu države i njene odbrane.
Ako već ulažemo veliki trud propagirajući ono do čega nam je u državi mnogo stalo, zašto istovremeno ulažemo još veći trud u objašnjavanju potencijalnih opasnosti i kuđenju onih do kojih nam nije nimalo stalo?
Kad već razmišljamo o državi, zašto nam nije u fokusu naš narod, naše šanse za napredak, naš prosperitet, već slike nekih naših imaginarnih neprijatelja koje nam oduzimaju vrijeme, slabe snagu i volju da se nečemu pametnijem posvetimo.
Mislim da nam se sve nabrojano dešava zato što smo kao društvo lišeni kosmoplitizma.
Ukoliko bi kosmopolite definisali kao ljude koji su otvoreni prema životu, koji život promišljaju u njegovoj suštini, koji teže uspostavljanju humanosti ne obazirući se na to u kojoj državi svoj život žive, onda bi mogli reći da Crna Gora ima neoprostivo mali broj kosmopolita. I kada se takvi ljudi kosmopolite pojave, na njih se obruše sa svih strana. Ni država ni narod ih jednostavno ne podnose. Crnoj Gori je kosmopolitizam stran.
