A mogu ti reć premirale smo ta dva mjeseca. Ona je tu dobila prve sijede. Majka joj je, drugijema, poslije pričala, da joj je to „od mnogo čitanja“…

I šta ću, jadna, s ovakvijem životom?
Uveče izađi na korzo, najprije s nekim od braće, a poslije s drugaricom.
Veli mene, jednom, jedan od onije te se naniza uz ono drveće, neki ujaković, neki šuškavčevevčić: „Mala, oli u park da popušimo po jednu?“ Uši mu pale preko očiju, a najbolja misao mu je kad na njega što sleti – viđi muva…
On mene u park?
„Pušim je, pušiš ti…“
Tako sam ga oseknula ljevicom da je sve zvijezde vidio ka junaci s Vrtijeljke.
A tri dana prije toga – jednu moju drugaricu silova jedan od onije njegovije, što su zaimali – nasred – sredine korza, e. U ulicu Slobode?!
Au!
Zakučila noktom hula-hop, pa otišo konac ihahaj, do navrh noge.
I, snizala se ona pruga. Sramota je, gledaju momci. I ja joj reko, pođi, jadna ne bila, reko, iza onoga ukrasnoga grma, ja ću stražarit, reko, a ti skini i – bog te veseli.
Đe?
Eno, iza onoga.
„Aj, ubiće me majka, to su joj bile jedine, crne, svečane, kad ide na pokajanje“…
Ona ode i ne bi ni minut kad se ču: „Što učinje kukavče?! Oj mene majko!“ I tiho, ada poslije po minuta, čuh: „Ks, ks…“ I opet: „Ks, ks!“
Ja se nagni, nagni i uvo, kad vidim šaku, taman do lakta. Maše!
„Oli doć?“
Ja tamo, a ona okreće suknju tamo-ovamo. I suze niz obraze.
Što okrećeš suknju, velim joj ja, samo su ti te gaće-čarape razbučene?
I ne slutim.
Što plačeš, jadna ne bila, skupićemo pare, kupićemo te čarape, dako niko ne umre. Neće ti majka ni znat…
Eno ga đe utječe!
Ko?
Onaj te me iznenadno iz… silova…aaaa.
Ko?
Aaaaaj…
Koji, kad prije? Što bi? Ovđe? A ti?
Zvala sam te.
Što ga ne ubi? Što ga… što mu ne… razgoropadila se ja, lako mi ga je kad je po tuđoj… i izduših. Ufatih vazduha, a ona ispriča – taman je počela da skida onu robicu i, ovako se, da prostiš, nagnula, a onaj ti iz mraka, zaleđuške, izatrke, ko da je zna đe je što – tap! Posred srijede! Ona samo jeknu – što učinje, kukavče? Ne znavaše što je strefi. A on – stisnuo je ka u čengele. Za vratnu žilu. I ne bi minut, česa, ni po minuta, strče. Kako junak iz mraka skoči, tako i odskoči u sigurnu tminu. Nije imala kad ni viknut, ni zaplakat, niđe ništa. Samo ajoknu: ajoj, mene majko.
I sad, taman ka mene onaj Ušati Dušan, odma se prestavio – ja sam, veli, Dušan, oli sa mnom u park… Oj, da ti jebem oca očinskoga. Tako sam ga kratko, iz lakta, ljevicom, pa desnicom, da je panuo sav u krv… Dobro, nije baš panuo, ali sam mu zaista okrvavila njokalicu, e.
Nijesam izlazila na korzo dva mjeseca dana koliko ni ona moja ogrđela drugarica.
Čekasmo, oće li joj počet rast drob.
Ne suši obraze.
I ja se prepala. Razbučila mi se duša popola, razumiješ, e. Ja sam bila š njom, ja sam je nafigala – idi u park pa se skini. Pola krivice je na mene, a onaj je samo nju…
Što bi ja, da sam na njeno mjesto? Možda se ne bih baš tako saginjala? A kako ćeš skinut hulahopke? Preko glave?
I… što bi?
Ne bi ništa.
Onaj se izatrke, preko robe, bio samo naslonio na nju. Manevarska municija. Ovlažio fišek. Frsnulo.
Junak našeg vremena.
Nije je ni načeo.
Ono pocijepano je bilo osprijed.
Dobro je te ne pričasmo nikome, razumiješ. Inače se nikad ne bi udavala.
A mogu ti reć premirale smo ta dva mjeseca. Ona je tu dobila prve sijede. Majka joj je, drugijema, poslije pričala, da joj je to „od mnogo čitanja“…
Od onih pomanjih, sitnih slova, ćirilice.
Dragan Uskoković (Cetinje, 1950) – pisac, dramaturg i prevodilac. Njegova drama Čegović izvođena je u kontinuitetu punih dvadeset pet godina.
Jež, januar-mart 2023, god. 88, br 3172-3174, str. 28.