Đorđe Petrović zvani Crni i Miloš Obilić su zbog ideala slobode ostali bez glave, a naši Đorđe i Miloš su zbog dječačkih snova postali predmet sprdnje. Fotografije Dritanovih premijera u uniformama sa crnogorskom zastavom su izašle u vrijeme kada je objavljeno da su se dva crnogorska plaćenika borila na strani Ukrajine.
Jedan je poginuo na ratištu prvih dana, a drugi se vjerovarno ubio od sramote kad je vidio dva podgorička tinejdžera kako hrabro u pancirima i sa državnim barjakom na ramenu prkose ruskim agresorima koji se nalaze na 500 kilometara od njih. Ima smisla taman koliko bi taj maskenbal imao smisla u Podgorici, da se borbena linija nalazi recimo u Zagrebu. Ali mi smo svakako prevrnuli sve naopako. Tako uniforme nose zeleni civili, a načelnik vojske se šminka za prijem u The Ambasadi u Noći vještica, ne bi li od starateljke Crne Gore dobio šaku bombona.
The Ritan je bar skroman. Od pozicije premijera je htio samo da bude u mogućnosti da ispuni dječačke snove. Da ode na trku Formule 1, gleda reprezentaciju s drugarima i počisti malo ulcinjske plaže. Kao i sasvakim liderom koji je dobar i skroman, problem su oni oko njega. Posebno oni koji su u sebi patili dok su javno zagovarali odanost zelenim politikama mira i ljubavi svijetu, zelenim energijama, zelenim kršima i dračama i na koncu zelenim zastavama. Muka je bila zalagati se sa gandijevske ideale dok duboko u tebi vri nemirna krv predaka.
Srećom se pojavila Ukrajina, pa sad ima gdje da proključa ta dugo suzbijana ratnička energija. Mnogo fotografija je viđeno iz nesrećne Ukrajine, ali zastave trećih država na ramenima sam vidio samo na albanskim policajcima u pratnji ujka Rame i na uniformama raznih bonvivana, koji su riješili da svoje dosadne svakodnevnice prekinu pucajući u one strašne Ruse kojih se plaše čitav život. Zato je militarizovana slika dvojice crnogorskih pacifista groteska vrijedna hiljadugodišnjeg pamćenja.
A sa lažnim Milošem i crnim Đorđem smo mogli poslati i pomoć u pravom vojnom materijalu. Mogli su njih dvojica da dojezde u Kijev na Mašanu, ponos bjelopoljskih automehaničara, borbenom vozilu nulte generacije, za koje izvjesni Bošković još nije odgovarao pred Specijalnim državnim tužilaštvom. Mogli su, ali Dritan je rekao da bi bilo previše cirkusa čak i za tip zemlje kakva je Crna Gora. Umjesto Mašana, Dritan je odlučio da razrušenoj Ukrajini pokloni zgradu.
Kakva će to zgrada biti bajo moj, ne smijem ni pomisliti. Prvo ćemo naći lokaciju tako da zaklanja neki istojski važan objekat, pa ćemo je napraviti na tuđem placu, recimom na mjestu holandske zgrade. Onda će naš izvođač izaći iz gabarita, pa će se dograditi još dva sprata za preduzimača. Žitno polje oko naselja će se betonirati i na kraju će se na fasadu okačiti najveća crnogorska zastava koju je ukrajinski svet vidio.
Uz još neke građevinske intervencije svojstvene podgoričko-budvanskoj školi arhitekture, crnogorska kuća će do svečanog useljenja krasiti (crveniti -rus.) taj obnovljeni ukrajinski grad sve do useljenja. Na svečanom useljenju će doći do problema kada domaćini primjete da su stanove dobili mahom ljudi sa crnogorskim prezimenima poznati Agenciji za sprečavanje korupcije, a Dritan će slijegati ramenima govoreći da je to bila odluka Vladine komisije na koju on nema uticaja.
I tada će, prvi put posle rata, noviukrajinski predsjednik progutati ponos, nazvati Moskvu preko crvenog telefona i kratko reći: „Vladimire, piši koordinate“.
Nebojša Babović
