Mnogi ljudi ne umeju da kažu „NE”. Odrične reči, kažu psiholozi i poznavaoci javnog mnjenja, izazivaju negativne, a samim tim i nepoželjne emocije. Ruski marketolozi godinama insistiraju na reči „poslednji” (poslednji pozdrav, poslednji voz, poslednja poruka). Strah od „NE” je toliko veliki da je negativna reč „poslednji” ustupila mesto reči „krajnji”. Prosečan Rus je već počeo da postavlja kobno pitanje kada se nađe pred redom ljudi, a u Rusiji su redovi deo svakodnevnog folklora: „Ko je krajnji?”
Zbilja, ko je od nas krajnji, na rubu, pred liticom? Da li oni koji beže od negativnog, koji u stradanju ne vide spasenje, koji žele da pretvore život u beskonačnu tropsku plažu, bez zima, bez kontrasta, večito zamrznut izbeljeni osmeh? Valja biti krajnji, valja odbaciti, prevrnuti, sagoreti i melanholično prebirati pepeo pređašnjeg stanja. „NE” je majušni signal da naše razumne sinapse i intuitivni damari i dalje pulsiraju, da nisu do kraja obamrli anestezijom kiča i infernalnog ludila Hepija/Pinka.

Argumenti? Koji argumenti, kome oni trebaju i koga su ikada ubedili da makar dvaput trepne dok čita te racionalno poređane retke, te nizove izvrnutih, uspravnih i okruglastih slova, špalirski poređanih jednim klikom miša? Argumenti su za ljude koji traže, koji veruju, koji vide smisao u putu ka budućnosti, pa biraju najbržu traku do zacrtanog odredišta. Argumenti su komadi kaldrme koji se pružaju ka blještećoj ideji – onu koju zovemo vizija, ne televizija. Kakvi argumenti ako apsolutna većina ni ne zna da je sutra referendum, ne zna o čemu se na njemu odlučuje, niti ga je u krajnjoj liniji za to uopšte briga.
Referendum nije pitanje, on je odgovor, ili je on to barem mogao biti. Moglo je to biti „NE” bujicama laži u kojima se čitavo naše društvo bezizlazno davi poslednju deceniju. Moglo je to biti „NE” ponosa, inata, prkosa, svega onoga što Srbin voli da u susretu s nekim drugim ovom predstavi na pitanje: „Ko si ti?” Nije kao da nam novokomponovani mitovi nisu došli do trepavica, ali smo ipak, eto, izbegli da jednom bitnom političkom pitanju damo sudbinski značaj. Nije nam se dalo. Efekat leptira – tu početnu dominu koja će srušiti sve – spremni smo da pripišemo svemu i svačemu, ali nam nije palo na pamet da jedno malo „NE” na referendumu može biti prvi odlučni korak ka traganju za izlazom.

Nismo o tome razgovarali, nismo o tome pisali, nismo o tome vikali sa krovova. Borili smo se sa izmišljenim papirnim zmajevima naoružani reinterpretacijama koje sežu do antike, pa i dalje. Borili smo se fiktivno protiv svetskih nepravdi o kojima ne znamo dovoljno i za koje kada se podvuče crta ne marimo koliko za crnim ispod nokata. Ulazili smo svaki bogovetni dan u vrtlog (polu)informacija i nismo ga napuštali dok nas on sam ne ispljune (onda kada je vreme da se ugasi taj prokleti ponavljajući košmar). Umirali smo po hiljadu puta na grafički iscrtanim frontovima ratova koji nisu naši i granica koje su nam sasvim strane. Nismo se osvrnuli za sobom, nismo podigli smisao koji smo ispustili negde besomučno skrolujući za novom samoobmanom.
Zašto „NE”, a zašto „DA”? Kada bi vas sad neko lepo probudio, udarcem u vašu krivu Drinu, biste li mu nagonski rekli „DA”? Ako se i malčice štrecnemo, biće to duboki uzdah „NE”. Nećete da izađete, nećete da se probudite, nećete da pomolite glavu iz matriksa tuđih zavera, tuđih revolucija, tuđih mora? Znak pitanja je previše optimističan, ne odaje realnost koja je davno tačkom zapečaćen sarkofag. Znam da nećete reći ništa, ni danas, ni sutra, ni na poslovično kukovo leto. Neko će nekad negde pritisnuti crveno dugme i promeniti vašu realnost umesto vas, ali i tada ćete svesno spavati.
„NE” je za egzistencijaliste, za one čije je čelo očvrsnulo kanonadom udaraca o zid. Vaša patnja je prepoznata i vaša patnja ima smisla. Čuju vas i vide vas jer se jedini pomerate kao usamljene vlati trave na statičnom pejzažu. Poznajem vas, pišem o vama, ne vama, pružam vam ruku, uljudni maniri još bitišu u mraku bestijalizma. Vi ste civilizacija, vi ste brod u čijem se potpalublju krije iskra vašeg naroda, mog naroda. NE dajte je nikome, NE puštajte je iz vida, NE klonite duhom. Pred vama nije politička promena, pred vama je transformacija, preobražaj tvari, osećate je pod kožom, osetićete je pod prstima. Danas „NE” da se prebrojite i vidite da niste sami, niste jedini.
Danas „NE”!
Aleksandar Đokić
Izvor: Fejsbuk
