Sve do referenduma Crna Gora je bila država. Jedan atom istorijskog dostojanstva i autentičnosti. Nakon toga, Crna Gora se konstituisala kao postdržavni feud Mila Đukanovića i njegovih sitnih i krupnih, domaćih i stranih, feudalaca. Oni su Crnu Goru redefinisali kao državu za sebe, a ne kao državu po sebi. Da bi održivost vlasti (ne i države) bila moguća, stvoren je ambijent nepravde i diskriminacije. Prevashodno su Srbi gurnuti u geto, te se svakovrsnim oblicima diskriminacije u njima razvijao duh neposlušnosti. To i jeste bio cilj Đukanovićevog režima, jer bez konkretne i vidljive neposlušnosti Srbi nikako ne bi mogli dobiti status „državnih neprijatelja”, a Đukanović zasjesti u sedlo navodnog čuvara države.
Najzad, antisrpski kurs za Đukanovića je bio preduslov da pridobije pripadnike manje brojnih naroda, koji su svesrdno podržavali ideju kreiranja Crne Gore kao države nacionalnih Crnogoraca. Naravno, ne zbog toga što su bili voljni da se i sami premetnu u novi identitet, već isključivo zbog svoje mržnje prema sunarodnicima srpske nacionalne pripadnosti. Tako kreirana situacija našla je svoje izvršioce u svim političkim prvacima, pa i među tzv. srpskim liderima.
U poenti, kreirana je klasa političara koja se nesmetano bogatila, proždirući državne resurse, a pokrivajući, pritom, svoj politički javašluk narativima pravde i progresa. U epilogu, dobili smo državu koja nije nezavisna, državu koju niko ne voli i ne poštuje, osim stvarno malobrojnih građana, bilo onih koji su sobom prosvijećeni, bilo onih koji pamte i slijede Crnu Goru kao istorijsku oazu dostojanstva i autentičnosti.
Milovan Urvan
