Piše: Atanas Stupar
Poslije velikog diplomatsko-političkog skandala Miroslav Lajčak je 31. Januara 2026. godine podnio ostavku na funkciju savjetnika za nacionalnu bezbjednost slovačkog premijera Roberta Fica od kada ima status nepoželjne osobe u političkoj javnosti. Razlog ostavke je obelodanjena prepiska Lajčaka sa Epštajnom osuđenim zbog podvođenja maloljetnica radi prostitucije i navođenja na prostituciju. U Epštajnovoj korespodenciji Lajčakovo ime se spominje stotinama puta.
Poslije ostavke Miroslav Lajčak kao duboko iskompromitovana ličnost po javnim podacima nije imao profesionalni angažman niti je bilo gdje putovao pod diplomatsko-političkim statusom. Prije neki dan obreo se u Crnoj Gori. Svečani doček i javno gostoprimstvo priredili su mu dva bivša crnogorska premijera i predsjednika Milo Đukanović i Filip Vujanović. Ovaj događaj iziskuje nekoliko ozbiljnih pitanja.
Reći – NE Lajčakovim eksperimentima znači očuvati elementarno dostojanstvo Crne Gore
Prvo – Zašto se političar koji je svojom prepiskom šokirao Slovačku i Međunarodnu javnost u Crnoj Gori osjeća kao u svojoj kući?
Drugo – Što Miroslava Lajčaka privlači u Crnoj Gori?
Treće – Što motiviše bivše predsjednike i premijere Crne Gore da se nađu u društvu iskompromitovanog Miroslava Lajčaka?
Na prvo pitanje odgovor bi bio da su Crnogorski političari i Crnogorska javnost prošli bez ikakvih posledica kroz neuporedivo teži i kompromitovaniji skandal od Lajčakovoj. Dovoljno se sjetiti afere sa Moldavkom S.Č. koja bi po Epštajnovim mjerilima predstavljala odličan uvozni proizvod Crne Gore. Dakle nije se crnogorska politička vrhuška ostvarila samo u brutalnim pljačkama državne imovine, organizovanom kriminalu i neriješenim ubistvima već i u orgijama i trgovini ljudima po kojima je prepoznat i Džefri Epštajn.
Na drugo pitanje odgovor može dati prepiska između bivšeg diplomate Miroslava Lajčaka i Džefri Epštajna svjetski suglašenog pedofila i mučitelja, osuđenog za seksualne delikte i trgovinu ljudima.
Evo dijela te prepiske:
Epštajn Lajčaku šalje fotografije raspoloživih djevojka (nijesu vidljive u objavljenoj komunikaciji) Slijedi Lajčakov odgovor:
Lajčak : „Zašto me ne pozoveš na ove igre? Ja bih uzeo ‘MI’ djevojku.“ (“MI” je šifra za djevojku)
Epštajn: „Ko ne bi. Možeš ih imati obje, nijesam posesivan. I njihove sestre”
Lajčak se oktobra 2018.godine javlja Epštajnu iz Kijeva porukom.
Lajčak : „Pozdrav iz Kijeva! Samo da potvrdim da su djevojke ovdje prekrasne kao i uvijek.“
Lajčak piše Epštajnu da su i u Moskvi djevojke nevjerovatne.
Na Epštajnovu opasku da „Saudijska Arabija ima naftu, a Moskva djevojke“, Lajčak odgovara da: „Moskva ima naftu i djevojke“. Epštajn dodaje da su djevojke najbolji izvozni proizvod Rusije.
Ne može se osporiti činjenica da je i Crna Gora prepoznata po izuzetno lijepim djevojkama.
Na treće pitanje ima više odgovora. Miroslav Lajčak je pozvan da prisustvuje proslavi 20-godišnjice referenduma o nezavisnosti Crne Gore. Gostovanje ove kontraverzne osobe u vremenu približavanja Crne Gore Evropskoj Uniji je destruktivne prirode. Naime nešto više od polovine Crne Gore prisustvo Lajčaka treba da podsjeti na “zaslužne patriote” a onaj drugi, nešto manji dio od polovine Crne Gore da podsjeti na “izdajnike države”.
Referendum u Crnoj Gori završen je prije 20 godina. To doba prijetnji, podmićivanja, falsifikovanja, trijumfalizma i oštre podijeljenosti društva je takoreći arhivirano. Kome je u interesu da oživljava podjele u Crnogorskom društvu. Onima protiv kojih se vode sudski postupci.
Mogu li bivši akteri crnogorske političke scene u smutnom vremenu Lajčak, Đukanović i Vujanović poremetiti novi, proevropski kurs Crne Gore? Mogu ukoliko ožive i radikalizuju podjele koje su postojale prije 20 godina. Na sreću te primarne podjele su prevaziđene uprkos velikim nepravilnostima koje su pratile crnogorski referendum. U svijetlu zakona, pravde, stručnosti, znanja i dobrih namjera današnja Crna Gora se kreće novim putem čija je prva stanica obračun sa organizovanim kriminalom i njegovim povezanostima sa političkom vrhuškom. Zbog rezultata koje postiže na tom planu dobija pohvale od Evropske Unije.
Što znači izlazak na svečanu crnogorsku binu jednog moralno iskompromitovanog i propalog političara poput Miroslava Lajčaka ?
Da li je to novo guranje prsta u oko građanima Crne Gore koji su Miroslava Lajčaka i Františeka Lipku zapamtili kao nosioce jedne unaprijed smišljene prevare koja bi i bez njihovog učešća uz sve manipulacije, nezakonitosti, falsifikate domaćih vlasti silom međunarodnih okolnosti i neminovne disolucije Jugoslavije kad-tad imala isti ishod – Nezavisnu Crnu Goru.
Za nezavisnu državu Crnu Goru nema posebno zaslužnih. Svi njeni građani od najstarijih do onih koji su rođeni poslije 2000-te godine jednako su zaslužni za njenu stabilnost i njenu budućnost. To je izuzetno važno predočiti svim građanima Crne Gore.
Vrijedi upozoriti i na jednu činjenicu koja se često zaboravlja.
Parola bivših vlasti koje su organizovale referendum o državnom statusu Crne Gore bila je : “Prvo država pa demokratija”
Većinski dio Crne Gore imao je svoju parolu: “Prvo obračun sa organizovanim kriminalom i političarima kao njegovim eksponentima pa država”
2006. godine dobili smo državu sa “demokratijom” u kojoj su cvetali kriminal, pljačke, nasilja nad slobodoumnim ljudima. Ta vrsta “demokratije” je ekonomski opustošila Crnu Goru i kriminalizovala je na maltene svim nivoima. Ta vrsta “demokratije” se održavala sve do 2020. godine kada je smijenjena vlast koja je tri decenije kumovala velikoj pljački države i međunarodnoj kompromitaciji Crne Gore.
Bivši diplomata Miroslav Lajčak, bivšim premijerima i predsjednicima države Milu Đukanoviću i Filipu Vujanoviću nije napravio nikakvu uslugu kada je rekao da jedino Andrija Mandić nije htio s njim da sarađuje. Naprotiv. Andriji Mandiću je nesvjesno udijelio veliki kompliment.
Podsjetimo ni aktuelni predsjednik Slovačke Robert Fico nije htio da sarađuje sa Miroslavom Lajčakom. I Robert Fico je poput Momira Bulatovića, Zorana Žižića, Andrije Mandića govorio o namještenom referendumu.
Možda će neko u Slovačkoj ohrabren izjavama svoga predsjednika vlade izdati publikaciju sličnu Bijeloj knjizi o referendumu u Crnoj Gori 2006. godine koju je na 1290 strana priredio publicista Jovan Markuš sa saradnicima. Istorija traži da se vrijeme i događaji predstave kakvi su uistinu bili čak i kada njihove negativnosti dovedu do prihvatljivih rešenja.
Na kraju ponovimo da, na sreću naroda a na nesreću bivših iskompromitovanih i zakonom gonjenih političara, pristupanje Crne Gore Evropskoj Uniji nedvosmisleno podržava većina crnogorskih građana.
