Priredio: Goran Maksimović
Beogradske šetnje, Pod okupacijom, Zabušanti
1.0.Zapisi iz okupiranog Beograda koje je Borisav Stanković pisao u toku Prvog svjetskog rata (1916‒1918), ali i nekoliko godina nakon njegovog okončanja, uglavnom su u izdanjima piščevih sabranih djela sistematizovani u tri cjeline: Beogradske šetnje, izlazile kao feljton u Beogradskim novinama (1916‒1918), Pod okupacijom, izlazili u listovima: Dan (1919), Vreme (1922) i Novosti (1922), kao i Zabušanti, koji su izlazili u Novostima (1922).
Radi se o prozi koja je svakako različita od svega ostalog što je napisao Borisav Stanković. Nastala je kao tragični splet životnih okolnosti određenih okupacijom Srbije u Prvom svjetskom ratu, a u njenom središtu prikazana je slika srpske prestonice kakva je uglavnom ostala nepoznata velikom broju čitalaca, jer ovi zapisi nisu često preštampavani ni u okviru piščevih sabranih djela, niti kao posebna izdanja, a još manje su bili predmet kritičkih tumačenja. U jednoj ranijoj našoj studiji pisali smo opširnije o neraskidivim Stankovićevim književnim i životnim vezama sa Beogradom.1 Naznačili smo pri tome da je Beograd, poslije rodnog grada Vranja, bio drugi nezaobilazan grad u životu i radu ovoga književnika, jer je u njemu živio najduže, više od tri decenije, od dolaska na stu dije u ranu jesen 1896. do upokojenja u oktobru 1927. godine.
Nakon toga je uslijedila ratna slika Beograda, u kojoj je Stanković prikazao austrijsku okupaciju Srbije u Velikom ratu (1916‒1918), u formi dokumentarno- umjetničke proze ili sjećanja koja imaju autobiografski i memoarski karakter.
Naglasili smo tada da je ova dokumentarno‒umjetnička slika života u okupiranom Beogradu u Prvom svjetskom ratu bila neuporedivo autentičnija, a samim tim i uspješnija, od navedenih ranijih pripovjedaka iz beogradskog života. Pisac je imao namjeru još 1919. godine da pripremi i objavi ovaj rukopis kao zasebnu publikaciju, čak je „u dva maha konceptirao i književni oglas za ovu knjigu“,2 ali je sticajem raz- ličitih nepovoljnih okolnosti ta namjera ostala neostvarena, tako da se izdanje pojavilo desetak godina kasnije, kako smo to u prethodnim poglavljima ove mono – grafije detaljnije naveli, u redakciji Dragutina Kostića u Delima Borisava Stankovića (1929).
Kasnije je ponovljeno i dopunjavano u različitim izdanjima piščevih djela, poput prvog Prosvetinog izdanja (1956‒1957), a potom nakon izo – stavljanja u početnim izdanjima u redakciji Živorada Stojkovića pojavilo se napokon u četvrtom izdanju iz 1983. godine. Čini nam se da je najpotpunijoj reafir – maciji ovoga segmenta Stankovićevog književnog rada ipak doprinio TV film Bora pod okupacijom, koji je urađen u produkciji RTS-a 2007. godine, u režiji Milivoja Miška Milivojevića, sa scenarističkom adaptacijom koju je uspješno uradio književnik Jovan Radulović, te naslovnom ulogom Nebojše Ljubišića koji je na vrhunski način dočarao na filmskom platnu ličnost književnika Borisava Stankovića u jednom od najtragičnijih njegovih životnih razdoblja, ali i cjelokupnog srpskog naroda.
Ukazali smo u prethodnim poglavljima ove monografije i na činjenicu da su u knjizi Mitka Madžunkova i Jasmine Racković, Pripovetke o Beogradu, 1‒2, u izdanju Narodne knjige i Biblioteke grada Beograda (1978), koju su priređivači definisali kao granični oblik između antologije, zbornika i tematskog izbora, zastupljena i dva teksta Borisava Stankovića, njegova pripovijetka „Pečal“ iz beogradskog života na kraju HIH i na početku HH vijeka, kao i ono što je za nas u ovom slučaju važno jedan od feljtonskih zapisa iz okupiranog Beograda „Moj novi izdavač i prodavac knjiga“, u kojima je prikazano kako je prodavao primjerke zaostalog tiraža zbirke Božji ljudi ne u knjižarama, kako bi to bilo očekivano, već na pijačnim tezgama ili u zanatskim radnjama njegovih poznanika.
1.2.Poznato je da je srpska prestonica u godinama okupacije u Velikom ratu bila tema književnih sjećanja, ali i književne imaginacije zasnovane na konkretnim istorijskim činjenicama. U ravni književno‒umjetničke imaginacije navodimo primjer romana Branimira Ćosića Pokošeno polje (1933), u čijem prvom dijelu je u cijelosti prikazan život u okupiranom Beogradu u Velikom ratu. Nezaobilazna je i romaneskna tetralogija Dobrice Ćosića Vreme smrti I–IV (1972–1977), u kojoj je obuhvaćena velika i sintetički oblikovana slika stradanja i podviga srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu, pa samim tim i u Beogradu kao njegovoj prestonici. Naročito je u ovome djelu upečatljivo opisana odbrana Beograda u pozno ljeto i ranu jesen 1915. godine.
Približno isti događaji i isto vrijeme na izuzetan način su u dokumentarno-umjetničkoj ravni opisani i u početnim poglavljima Nušićeve memoarske knjige Devetsto petnaesta (1921).3 Po feljtonskoj koncepciji sličnu vrstu proznih zapisa o ratnim danima u Beogradu 1915. godine, napisao je pisac i pozorišni umjetnik Branislav Brana Cvetković.4 Radi se o zapisima od početka avgusta do sredine septembra te godine, koji su objavljivani u listovima Politika, Novosti, Štampa, Spadalo, a karakteriše ih posebna vrsta ratne napetosti i psihoze koja se kretala u različitim krajnostima, od straha i neizvjesnosti, do neumjerenog prepuštanja životnim zadovoljstvima i porocima. Ukazujemo na neke karakteristične naslove: „Beograd pod granatama“, „Nervi Beograđana“, „Beogradska sirotinja“, „Šta piju Beograđani“, „Zdravlje u Beogradu“, „Zabava Beograđana“, „Iz moje Pa – lilule“ i sl.
Interesantne i svakako zapažene primjere opisa okupiranog Beograda pronalazimo u sjećanjima Predraga Milojevića, „Kad sećanja ožive“, Milana Đokovića „Deca pod okupacijom (1915‒1918)“, Siniše Paunovića, „U Beogradu 1916“, u kojima su prikazane dvije okupacije u Velikom ratu (1914, 1915–1918). Upečatljive su u tim zapisima slike bombardovanja i razaranja grada, različite ratne operacije, austrijski napadi i srpska odbrana grada, svakodnevna neizvjesnost, zbjegovi i povla čenje naroda u okolna sela i ponovni dolasci u grad.
Prikazane su i svakodnevne patnje i stradanja naroda, bolesti i gladovanja, ali i godine djetinjstva i odrastanja u tadašnjem Beo- gradu,školovanja, organizacije trgovina, intenzivnog kafanskog života, svakodnevnog snalaženja u nepredvidivim situacijama i sl. Navedena sjećanja su zapisana znatno kasnije u osmoj deceniji dvadesetog vijeka i potom ob javljena u knjizi Beograd u sećanjima 1900‒1918 (Srpska književna zadruga, Beograd, 1977).
Zapisi Borisava Stankovića o Beogradu u okupaciji u Prvom svjetskom ratu ipak su autentičniji i neposredniji od navedenih književnih djela dokumentarno- umjetničke provenijencije, možda baš i po tome što su nastajali bez vremenske distance, što su odmah objavljivani u formi feljtona, te što neposredno prikazuju patnje i snalaženja različitih pojedinaca, ali i čitavih društvenih grupa i generacija u srpskoj prestonici toga ratnoga i okupacionog vremena (1916‒1918).
1.3. Kasnijoj marginalizaciji i potiskivanju Stankovićevih zapisa „iz okupacije“, vjerovatno je doprinijela i činjenica da je odmah po njihovom štampanju u navedenim delima napisana jedna izrazito negativna i kazali bismo zlonamjerna kritika Milana Bogdanovića u kojoj je istaknuto da ova proza nema nikakvu književnu vrijednost. Odmah u uvodu je naglašeno da je doba o kome je pisao Stanković bilo prepuno iskušenja, a da je pisac „beležio sve što je video, sve što je čuo, i verovatno sve što mu je na srcu ležalo da kaže o ljudima, gonjen često ne samo istinoljubivim pobudama već svakako i osvetoljubivim“. U daljoj elaboraciji svoje negativne ocjene Bogdanović polazi od teze da je „Odbor“ pogriješio što je uvrstio i ovaj rukopis u izdanje Dela Borisava Stankovića jer nije poštovao „jedan utvrđen običaj u kulturnim književnim odnosima, da se memoari i uspomene u kojima se tretiraju delikatna lična pitanja ne objavljuju zadugo posle smrti pisca“.6 Kao potvrdu za ovu tvoju tezu naveo je primjer književnih zapisa francuskog kritičara Sent-Beva, kao i dnevničke zapise braće Gonkur koji su ostali dugo godina poslije njihove smrti neobjavljeni iz sličnih razloga.
Odmah iza te prividne kritičarske objektivnosti, progovorio je i onaj ostrašćeni i neobjektivni Milan Bogdanović i iznio tvrdnju kako su članovi izdavačkog „Odbora“ morali da znaju „psihologiju Borisava Stankovića i njegove uzdrmane nerve“, te da je on bio „prilično ne pouz – dani svedok za stvari za koje se traži apsolutno savlađivanje lične pristrasnosti. Ali više svega, protiv objavljivanja ovoga spisa mogla je biti njegova apsolutna književna nevrednost“. Krajnji Bogdanovićev zaključak je u najmanju ruku licemjeran jer pokušava da upoređuje ovo djelo sa ostalim Stan kovićevim djelima i tvrdi kako je to „pre tužna slika sumorne dekadencije jednog moćnog stvaraoca“, te da „u krajnjoj liniji objavljivanje ove knjige u svakom pogledu može samo da bude od štete po lepu uspomenu koju treba da sačuvamo o tvorcu Nečiste krvi“.
Jovan Dučić o Bori Stankoviću, starom Vranju i geografiji srpske osećajnosti
Osnovni problem ovakve kritičke Bogdanovićeve ocjene sadržan je upravo u onome što on zamjera Stankoviću kada je pisao o Beogradu u godinama okupacije, a to su „negativne strasti“ i neobjektivnost koja je proisticala iz toga. Umjesto da je u cijelosti sagledao najprije feljtone koje je sam pisac objavio u različitim i već pomenutim listovima u razdoblju od 1916. do 1922. godine, a zatim ih uporedio sa onim što je Dragutin Kostić kao redaktor iz neobjavljene rukopisne zaostavštine uvrstio u Stankovićeva Dela, bilo bi mu jasno da je upravo pisac pokazao izrazitu selektivnost i da je praktično izostavio iz objavljenih feljtona sve ono što je moglo biti usmjereno na ličnom planu protiv bilo koga od savremenika. To nam najbolje potvrđuje da je Stanković bio veoma racionalan prilikom pisanja i objavljivanja ovih sjećanja, te da nije moglo biti ni govora o njegovim „uzdrmanim ner- vima“ i bilo kakvoj osveti prema bilo kome, a samim tim i njegovoj nesposobnosti da na autentičan način svjedoči o teškim i tragičnim danima okupacije Srbije.
Što se tiče Bogdanovićeve tvrdnje o „apsolutnoj književnoj nevrednosti“ ovih Stankovićevih zapisa, dovoljno je samo pročitati potresne trenutke njegovog susreta sa suprugom i kćerkama nakon povratka u Beograd u julu 1916. godine, pa da se uvjerimo koliko je ta ocjena besmislena. Na sličan način bismo mogli pomenuti i brojne primjere zapaženih prikaza „okupacione atmosfere“ u prestonici, oblikovanja ratne psihoze, kao i strahova i nevjerice dok su u Crvenom krstu provjeravali navode iz pisama svojih ukućana koji su se nalazili na frontu. Uvjerljiva su svjedočenja o borbi za svakidašnji opstanak, prikazi redova ispred bakalnica i drugih trgovinskih radnji i na pijacama, kafanskih druženja, ali i karakterizacije ratnih profitera i ljudi nedostojnog morala.
2.0.U feljtonu „Beogradske šetnje“, Stanković daje niz kratkih crtica sa zapažanjima iz okupiranog Beograda. U prvom zapisu pod naslovom „Kalemegdan“ ko ji je datiran 14. HII 1916. godine, Stanković dolazi u ovaj veliki beogradski park sa strahom da će „naići na gomilu ruševina“, imajući u vidu kako je „u skorašnjim borbama pljuštala nad njim gvozdena kiša od granata i šrapnela“.9 Ispostaviće se da je taj strah bio neosnovan.
Odmah je uočio da je „sve isto kao i pre“, tu na ulazu stajala je „u kamenu ozidana česma“, kao i brojne biste znamenitih ličnosti. Uočio je bistu Dositeja Obradovića, ali i to da odmah iza nje nije bilo „pređašnjega opštinskog čuvara“, da bi iza toga iako je bila zima osjetio „miris od zelenila“. Zatim je uočavao jednu po jednu, biste Koste Taušanovića, Đure Jakšića i Vojislava Ilića, sve do Đure Daničića i Jovana Subotića. Za Taušanovića naglašava da je bio „političar i finansijer“, za Jakšića i Ilića kaže da su bili „večito nezadovoljni i buntovni pesnici“, a pri tome još i „tast i zet“. Jakšić je bio „pesnik prve socijalističke pesme Švalja i najlirskije pesme na Liparu“. Nasuprot njega stajao je Vojislav Ilić „tvorac moderne poezije, sav uznemiren i plahovit. Leprša se njegova pesnička marama, vezana oko dugačkoga vrata“. Za Đuru Daničića, kao „najvećega filološkoga naučnika“, naglašava da „njegovo oštro, malo tamno i već tuberkulozom obuhvaćeno lice pribrano i nekako smireno stoji“.
Sa druge strane, stajalo je „poprsje Gavrilovića, bivšeg ministra, savetnika i najvećega dobrotvora učiteljskoga“. Za dr Jovana Subotića, „pesnika, dramskoga pisca, a i publiciste i jav noga radenika“, istaknuto je da „njegovo šarenilo zanimanja u životu ogleda se i na njegovom spomeniku“. Naglašeno je da je „portamenat mu išaran bojama sa velikom, pesničkom lirom“, te da mu se „obrijano, puno lice sa lepezasto potkre sanom bradom, kao i puni mu i crni brkovi nekako teatralno ističu“.
U drugom zapisu „Mali Kalemegdan“ koji je datiran 17. HII 1916. godine, opisano je kalemegdansko gusto šipražje i goli zidovi koji su bili stjecišta istjeranih đaka, odbjeglih šegrta i besposličara, a odakle se išlo na Dorćol i Zerek u bašte i kralo se voće. Na tom mjestu u prazničnim danima izvodile su se igre, bacalo kamenje sa ramena, skakalo i hrvalo, a okupljale su se „rekalije“, boza – džije i aščije, kao i ostale čuvene ubojice, sa Dorćola i Palilule, kako bi tu svojom snagom odnijeli neki rekord, a zatim se u kafanama opijali i tukli, sve dok ih policija ne bi odvela u zatvor. Posebno mjesto u tom sjećanju pripadalo je opštinskom čuvaru, starom oko sedamdeset godina, koji nije imao uniformu kao ostali službenici tako da nije predstavljao nikakav ozbiljan autoritet za prestupnike i druge posjetioce parka. Uprkos tome revnosno je boravio na svom radnom mjestu tako da ni za vrijeme ručka nije odlazio iz parka.
U kasnijim zapisima, Stanković počinje da opisuje pojedine ljude koji su bili poznati „celom Beogradu“, tako da nije moglo biti nijedne slave, rođendana ili proševine na kojima ne bi prisustvovali. Nisu to bile javne ličnosti, ali su bile opštepoznate u čaršiji. Naročito se među njima izdvajao „brat Ilija“ koji je najviše volio esnafske i crkvene slave: „Zato nije žalio da plaća članske karte i dobrotvorne uloge, a pri crkvama po više godina da je besplatni tutor, odnosno prodavač sveća. Ali zato trebalo ga je slušati sa koliko zadovoljstva, naslade i sreće priča kako se je proveo i šta je pojeo na slavi“. Stanković ga se naročito sjeća iz predratnog vremena kada je „brat Ilija“ bio „blagajnik“ u Bajlonijevoj pivari. Prisjećao se i drugih činovnika, poput Karla i Žeže, a naročito mu se ure zalo u pamćenju kako su tu u pivari svakodnevno konzumirali pivo u neograničenim količinama, a bilo je uvijek mezeta i drugih đakonija.
U pojedinim zapisima sve više su dolazile do izražaja opisi kafana i bakalnica, kasapnica i pekara, opisivani su dani svinjokolja, prikazivane su banke kao svojevrsne „nove crkve“ u kojima se prinudno okupljao osiromašeni narod i klanjao pred božanstvom novcem. Prikazivane su gradske pijace, sa nakupcima, liferantima i prekupcima deficitarne robe, ali i „nova naselja“ na periferiji grada koja su nastajala oko nakupljenog smetljišta i deponija na dunavskim ritovima i obalama i sl. U jednoj od karakterističnih priča pod naslovom „Moj novi izdavač i prodavac knjiga“, Stanković opisuje kako je u danima besparice i velike materijalne neizvjesnosti naišao na „nedirnute Božje ljude“ i to na tri hiljade primjeraka svoje pripovjedačke zbirke.
Ponadao se da će prodajom tih knjiga zaraditi nešto novca da prehrani porodicu, ali se pokazala kao nepremostiva prepreka prodaja tih knjiga jer nijedan knjižar i izdavač nije htio da ih uzme i prodaje sa provizijom od 30%. Kada je potpuno izgubio nadu da će nešto zaraditi, Stankoviću se dok je sa glumcem Čiča-Ilijom Stanojevićem sjedio kod „Dare kafedžike“ kao spasioci javljaju njegovi kafanski drugovi, pijačni prodavac Jakov, jedan berberin, šuster Stojan, tako što preuzimaju na sebe obavezu da „rasture“ primjerke knjige i tako pomognu piscu: „I sada eno na pijaci, Božji ljudi kako poređani međ kantama masti, buradima kisela kupusa, suvom slaninom, pršutom i kobasicama, a odozgo uvenčani kao nekim aureolom, vencima luka, paprike i metlama, stoje. Bože, Bože, kakva je čudna sudbina čovečija“. Iako nisu imali nikakve veze sa knjižarstvom i čitanjem knjiga, navedeni kafanski znanci imali su više ljudskosti od svih piščevih izdavača i knjižara i bili su spremni da mu pomognu u teškim vremenima.
U beogradskim šetnjama, Stankovićev piše i o bogatim stvarnim ili „crnim“ i ovim novim ili ratnim „belim udovicama“, koje su odnekud uvijek bile „parajlije“, mada su imale male plate: „Obučene u najmodernija odela a nekada i protiv mode samo da je što kraće i dekolte i naniže. Neke i sa zlatnim zubima. Ali sve sa jako providnim svilenim čarapama u novim cipelama sa visokim, gumenim potpeticama da bi im hod bio što sigurniji i elastičniji“. U društvu svojim mlađih pratilaca i obožavalaca, često su se okupljale u kafani „Tri šešira“, a među njima je glavna zvijezda, „kao neka njihova majčica“ bila gospođa Ruža.
Prikazana je atmosfera u kafani „Kod Žiče“ i posebno njen vlasnik, gazda Jovan, Cincarin, koji se borio sa ružnim navikama svakojakih gostiju, najviše došljacima: „Prečanima“, Crnogorcima i svakakvim „taljigašima“. Stanković opisuje i jednu novu vrstu činovničke dosjetljivosti, kada su počeli po „privatnim radnjama“, po bakalnicama, krojačnicama i drugim radnjama, da se okupljaju i da tu sjede i piju, jer kao bivši činovnici nisu imali novca da idu po kafanama i piju sve skuplje vino i rakiju. Opisane su kasapnice kao mjesta pred kojima su ulice bile zakrčene od mušterija, pred kojima se najprije trgovalo „kuponima“, pa se tek onda ulazilo unutra da bi se došlo do mesa. U jednoj kafani atmosfera se naročito popravila kad se gazda razbolio pa je mnogo veselije i raspoloženije služila goste njegova žena, još uvijek fizički lijepa i poželjna kafedžika.
Stanković tu izmijenjenu atmosferu koristi da opiše raspoloženje svoga kafanskog druga, glumca i pisca, Čiča-Ilije Stanojevića, sa kojim je jedne večeri potrošio ono što nisu imali, pa su morali či- tav naredni mjesec da otplaćuju dugove. U ratnim i okupacionim danima naročito su bile deficitarne bombone, tako da Stanković posebno opisuje uzrujanu atmosferu i čitavom gradu kada je stigla pošiljka i kad je povjereno da tu robu na Glavnoj pijaci prodaje gospodin Đura. Zahvaljujući tome postao je glavna zvijezda varoši, tako da su mu to bili „najsrećniji dani u životu“, a posebno se radovao što je „ženski svet optrčavao oko njega“. U zapisu pod naslovom „Kafedžijska posla“, datiranom 5. juna 1917. godine, Stanković opisuje stalne brige „kafanskih ljudi“ što su neprestano rasle cijene pića, vidi to kao najunosniji posao u tim okupacionim godinama, ali pokazuje na primjeru gazda-Jakova iz kafane kod „Jelena“ i muke koje su imali sa nezadovoljnim stalnim gostima. U zapisu „Obrnuti pojmovi“ prikazani su neizbježni „ratni profiteri“ koji su posjedovali sposobnost da izbjegnu sve vrste mobilizacija i internacija, a pri tome da razviju poslove, zauzmu glavne dućane u Knez-Mihailovoj ulici. U zapisu „Junak iz Like“ opisana je atmosfera u istoimenoj kafani, a Stanković pominje i pjesnika Seljančicu, koji je ponovo „propevao“, te Čiča-Iliju Stanojevića koji mu je bio glavno društvo u toj kafani gdje se spravljao dobar „riblji đuveč“, a gdje su se kao gazde nametnuli neki sumnjivi zakupci, kao i brojni gosti „Rekalije“ i Maćedonci koji su naročito subotom uveče posjećivali kafanu. U zapisu „Iz Beograda“ prikazan je portret gospodina Tase, uspješnog trgovca koji je predstavljao tipičnog „ratnog profitera“ u okupiranom Beogradu.
Posljednji i nedatirani zapis pod naslovom „Crveni krst“ možda je i najemotivniji i najpotresniji, a opisuje brojni svijet koji je dolazio da provjeri vijesti o svojim najmilijim koji su bili u vojsci, najčešće na Krfu, pa su slali pisma porodicama u Srbiji i očekivali odgovore od njih. Stanković naročito usmjerava pažnju na dvije mlade žene iz Vrčina, a jedna od njih se zvala Stamenija, koja je u nevjerici da je to tačno došla sa komšikom da provjeri je li istinita ta radosna vijest da joj je muž Milovan Ristić živ i da jedva čeka da se vrati kući.
Vule Žurić: Pijana podgorička noć koja je promenila sudbinu Bore Stankovića
3.0. Stankovićeve ratne uspomene naslovljene Pod okupacijom nisu na identičan način objavljivane u različitim izdanjima piščevih djela. U izdanju Dragutina Kostića iz 1929. godine, kao i kasnijem izdanju Živorada Stojkovića (1983), postoje podudaranja samo kod prvog poglavlja, objavljenog u listu Dan (I, 9‒10, 1919), a u ostalim segmentima teksta se razlikuju. Radi se o sljedećem: Stojković je u svoje izdanje uvrstio samo one tekstove koji su pod naslovom Pod okupacijom objavljeni kao feljton u listovima Dan (1919), Vreme (1922) i Novosti (1922), a Kos tić je u ranijem svom izdanju uvrstio i neobjavljene prozne fragmente iz piščeve rukopisne zaostavštine koji su se odnosili na okupaciju a nisu bili objavljeni u navedenom feljtonu.
Prvi zapis koji je podudaraniuKostićevom i u kasnijem Stojkovićevom iz danju počinje od trenutka kad je Stanković pušten iz austrijske internacije u Derventi i kada se vratio u Beograd sredinom jula 1916. godine. Naglašava da je vjerovao da će „čim pređe savski most, odmah pasti i poljubiti svoju zemlju“, ali je umjesto toga osjećao strah da se policija slučajno ne predomisli i ne vrati ga nazad u zatvor i novu internaciju, pa je žurno pošao kući da se susretne sa svojim najdražim, tri kćerke i suprugom. Najviše je žudio za najmlađom kćerkom koju je ostavio tek što je bila prohodala i za koju mu je žena pisala da svako veče „pred kandilom moli Boga, da joj tada što pre dođe da bi jela pite i mesa“. U takvom stanju „malaksalosti i razdraganosti“, susreo ih je na ulici ispred kuće i nije ih odmah prepoznao:
„Evo u susret mi idu dve- tri devojčice. Suve, blede sa jednom ženom, kao mati im, ali ona još suvlja, slabija. Idu polako, umorno, kao da su pošle u šetnju, kao da su kao…“ Zatekao je ustrašene, ogorčene i izgladnjele suprugu i tri kćerke, opljačkanu i razvaljenu kuću i razoren i opustošen grad, a strašnije od svega je bilo saznanje da su njegovi negdašnji poznanici i tobožnji prijatelji, sa kojima je „jeo i pio“, a zatim i njegov „načelnik ministarstva“, izbjegavali da pomognu njegovoj supruzi da dobije potvrdu da bi mogla, kao ostale činovničke žene, dobijati pomoć u hrani i osnovnim potrepštinama.
Stanković u potpunom zaprepašćenju priznaje da je njegova žena bila toliko izgladnjela da nije odmah mogao da je prepozna. „Samo nikako ne mogu da dođem k sebi kako nju, ženu, nisam mogao odmah da poznam“, a tako sa suvim i speknutim licem i izgledala mu je „gotovo upola smanjena i zgrčena“. Iza toga, na dirljiv način opisuje i kako je u tim prvim danima nakon povratka provodio vrijeme zajedno sa kćerkama i suprugom na velikom krevetu gdje su ležali zagrljeni i srećni što su svi ponovo na okupu: „U kući jednako se držimo za ruke. Po čitave sate ležim ispružen na krevetu sa naslonjenim njihovim glavama na moje telo, milujući im rukama lica, kose i iz dna grudi udišući vazduha. I to ne onog vazduha s polja, sa ulice, već onoga iz napuklih zidova, razvaljenih ragastova, otpalog maltera, nameštaja, starih jorgana, jastuka, vazduha kuće svoje u kojoj sam nekada živeo“.
Takođe ne zaboravlja da nam prenese potresna svjedočenja svoje supruge: „O tome njihovom gladovanju, patnjama: kako su došli u praznu kuću, razvaljenu, razgrabljenu, kako su se malo pomalo pribirali i ponovo kućili, to biva docnije u noći. Duboko u noć žena grčevito grleći me što me živog ima nabraja one patnje, a najviše svoj strah: da ako ne budem što pre došao da će sigurno od gladi umreti.“
Nakon toga početnog šoka, Stanković nas u ostalim zapisima upoznaje sa opštim jadnim stanjem okupiranog grada i države, koje su obilježile brojne nestašice i redovi za hranu, opšte siromaštvo, strah i neizvjesnost od hapšenja i mobilizacije, kao i prinudno snalaženje za elementarno preživljavanje. Ukazuje da je odmah iza kuće, kroz proređeno drveće, tamo na poljani iza Platnare uočio gomile kamenja polivene krečom gdje su se nalazili grobovi poginulih u prethodnim borbama srpskih jedinica sa okupatorskom vojskom. Tu su se nalazile i zloglasne „barake“ u kojima su držane izbjeglice i odatle poslije desetak ili najviše mjesec dana slate kućama ili još češće u internaciju u neki od brojnih logora gdje ih je čekala sigurna smrt. Žena ga je podsjetila da su tu bili i g. Rajić, inspektor Ministarstva unutrašnjih dela, sa braćom, a Stanković sa jezom zaključuje da je i on mogao da završi u tom zatvoru da ga bolest nije spriječila da iz Podgorice u januaru 1916. godine krene za Srbiju sa istom tom grupom u kojoj su bili braća Rajići.
Vidimo u kasnijim zapisima i kako je Stanković pronašao pojedince iz svoga negdašnjeg kafanskog društva iz Skadarlije, iz kafane Tri šešira, tako da je izdvojena sudbina čuvenog glumca Čiča-Ilije Stanojevića, koji je bio prinuđen na „calkelnerisanje“ da bi mogao da preživi, a zatim su prikazane i pojedinosti Stan- kovićeve borbe da stvori minimalne materijalne uslove za opstanak svoje porodice. Prikazani su teški dani pjesnika Milorada Petrovića Seljančice.
Prikazano je kako je dobio dopisnicu od pripovjedača Grigorija Božovića koji je vapio za pomoć iz nekog ratnog logora u kome je interniran boravio već drugu godinu da mu preko Guvermana u Beogradu pokuša isposlovati oslobođenje. Podsjeća na tragične pos – ljednje dane u bolnici na Guberevcu od svih napuštenog i zaboravljenog književnika Petra Kočića. Opisano je i hapšenje dvojice poznatih beogradskih knjižara Svetislava B. Cvijanovića i Gece Kona, u posljednjem trenutku Cvijanović je pušten na slobodu, a Geca Kon je interniran pod optužbom da je „štedro pomagao porodice svojih profesora i drugih pisaca, čija je dela štampao i izdavao“. Sa ogorčenjem svjedoči o gospođi „iz jedne naše viđene umetničke porodice“, koja je javno prijetila da će spaliti „Borinu knjigu kad dođu naši“, ali joj nije smetalo da u „društvu austrijskog oficira koji je kod nje na stanu, do zore proslavlja rođendan Franje Josifa ispijajući šampanjac“.
Stanković opisuje i brojne druge licemjerne savremenike, bivše političare, nezahvalne ljekare, gramzive trgovce i liferante, bivše činovnike, profesore i učitelje, zastrašene sveštenike, kao i sitne i krupne manipulante svake vrste, te njihovu vještu mimikriju i pomiješani „javni patriotizam“ sa „tajnom kolaboracijom“.
Očigledna je piščeva namjera da napiše svoju „odbranu“ pred onima koji su ga napadali da je bio „saradnik okupatora“ zato što je pisao feljton u Beogradskim novinama i sarađivao sa Milanom Ogrizovićem u Zagrebu, kada je dao dozvolu za štampanje ponovljenih ili izabranih izdanja pojedinih svojih knjiga, samo da bi za taj neki sitni honorar mogao da prehrani porodicu i sebe da ne skapaju od gladi. U skladu s tim opisao je i prirodu svoga poznanstva sa austrijskim visokim či – novnikom i književnikom Kostom Hermanom, koji je Stankoviću još na početku književne karijere, krajem HIH vijeka, objavio rane priče „Stanoja“ i „U noći“ u sarajevskom književnom časopisu Nada i sl. Kada opisuje te aspekte rane književne saradnje, Stanković prikazuje bezdušne razmjere „beogradske čaršije“, koja je na primjer osuđivala jednog Janka Veselinovića početkom HH vijeka zbog objavljivanja priča u Nadi i tražila od njega da vrati primljene honorare, a sa druge strane su brojni drugi ugledni naučnici i pisci (Ljuba Stojanović, Dragutin Ilić, Ivo Ćipiko i sl.) sarađivali sa tim časopisom i primali mnogo veće honorare bez ikakvih posljedica.
4.0. Posebnu cjelinu predstavljaju Zabušanti kao nastavak proznih zapisa Pod okupacijom, a objavljeni su u listu Novosti u pet nastavaka (1922). U njima Stanković posvećuje pažnju jednoj novoj ljudskoj „vrsti“ nastaloj u okupacionim godinama, a to su bili „zabušanti“, koji su posjedovali nevjerovatnu sposobnost da izbjegnu sve opasnosti svoga vremena, da se sklone od mobilizacije, da zarade i steknu imetak tamo gdje su svi gubili i ono ranije stečeno, da završe u nekakvim državnim komisijama, stranim misijama, te da pronađu sigurnu zavjetrinu i u najburnijim i najnesigurnijim vremenima. Rame uz rame sa njima su i političari, podjednako na vlasti ili u opoziciji, diplomate, „korektori“ za koje naglašava da su najopasniji jer su predstavnici kulture, književnosti i novinarstva i sl.
Kristina Kljajević: Bora Stanković, pisac koji je razumeo žene
Kao karakterističan primjer izdvaja jednog „Maćedonca“, nekog gazdu Nikolčeta, koji se u Beogradu odomaćio još desetak godina ranije, jer je kao „patriota“ trgovao u velikim koncesijama, a istovremeno je imao „jednoga brata u Sofiji a drugoga u Atini koji su isto tako najbogatiji i koji, kako njihovi zemljaci vele: ‘Ss Beč trgujev a decata u Pariz školujev’. I zato se Beograd i Sofija i Atina utrkuju bogateći ih. Jer, politički je da se po njihovom bogatstvu tamo vidi kako se dočekuju ‘braća iz Neoslobođenih Krajeva?“ Posebno je pokazano kako su te „velike patriote“, koje je upravo predstavljao taj personifikovani gazda Nikolče, vješto uzimali za žene djevojke iz posrnulih i materijalno osiromašenih bogataških prestoničkih porodica, kako su korak po korak otplaćivali i preuzimali njihovu prezaduženu imovinu i bogatstvo, sve dok ne bi postali potpuni vlasnici i onda pokazivali svoje pravo i najčešće zlo i licemjerno lice.
Čim je počeo rat i pogotovo kad je stigla nesrećna okupacija upravo se su takve „patriote“ kao gazda Nikolče snalazili se kao riba u vodi i odmah nastavljali svoje vješte trgovačke poduhvate i umnožavali bogatstvo u vrijeme kada su čitav srpski narod i još više porobljena država potpuno propadali. Jednom riječju, u navedenim zapisima upoznajemo ono stvarno lice i naličje ratnog i okupiranog Beograda, bez bilo kakvih ograda, prikrivanja ili uljepšavanja, što Stankoviću obezbjeđuje epitet pouzdanog memoariste naše prestonice u godinama Velikog rata.
5.0.Možemo ukratko zaključiti da je Stankovićeva svakako prinudno napisana, feljtonska slika Beograda u okupaciji u toku Prvog svetskog rata poprimila karakter ozbiljnih memoarskih svjedočenja o jednom teškom i tragičnom vremenu u istoriji srpskog naroda. Radi se o djelu koje je u objavljenim feljtonima, kao i u naknadno priređenoj preostaloj rukopisnoj građi, ostavilo autentična svjedočenja o tragičnim i teškim danima, o svekolikom snalaženju i poznatih pojedinaca i običnog naroda da preživi, ali i moralnom posrnuću brojnih gospođica iz „ugled – nih kuća“, kao i vještih „zabušanata“ i „ratnih profitera“, koji su se snalazili i u ovim besprizornim vremenima kao „ribe u vodi“ i umnožavali svoj imetak na muci i nevolji sopstvenog naroda.
Podjednako je prikazano stradanje i ponižavanje običnih ljudi, profesora i činovnika, ali i javnih ličnosti, poput glumca i dramskog pisca Čiča-Ilije Stanojevića ili pjesnika Milorada Petrovića Seljančice. Nesumnjivo je da je Stanković u ovim zapisima iskazivao i sopstvenu patnju, poniženja i stradanje svoje porodice, iznosio je i određeno ogorčenje zbog kasnijeg lažnog moralisanja i „patriotskog“ prezira i optužbi koje su dolazile od nedobronamjernih pojedinaca da je „sarađivao sa okupatorima“, ali je u svakom pogledu na prilično objektivan način svjedočio o svemu onome što je vidio, čuo ili prepoznao u ponašanju običnog svijeta, ali i pojedinaca iz bogatih ili uglednih porodica ili predratnih političkih prvaka u tim okupacionim danima.
Najveća posebnost Stankovićevih zapisa iz okupacije u Prvom svjetskom ratu sadržana je u autentičnosti i neposrednosti svjedočenja, te njihovom feljtonskom karakteru i objavljivanju u listovima Beogradske novine, Dan, Novosti, bez imalo vremenske distance ili sa malom vremenskom distancom. Sve nas to upućuje na zaključak da Stankovićeve zapise iz okupacije moramo čitati sa punom pažnjom, bez predrasuda ili sa negativnim strastima, a sagledavati ih kao po svemu različiti ali i sastavni dio cjelokupnog književnog rada ovoga pisca.
Izvor: Nova Zora
