Probaću nešto da vam objasnim. Ja sam tipičan produkt zapadne kulture i subkulture. Od muzike, preko filma i književnosti do teatra. Pogleda na svet. Nemam ja veze sa Rusijom. Volela bih da imam više, ali nemam. Osim ruskih klasika, slabo vam ja varim to prostranstvo i ne volim votku. Ali volim Rusiju. Iracionalno. Bila sam tamo dva puta. Više mi se sviđa od Grčke. Mada najviše volim Sloveniju ( ni to ne znam zašto ). Nego da se vratim na temu.

Kada ste mladi i puni energije i bunta, privlači vas Zapad ili ono što je nekada bio. Zemlja slobode, slobodne misli, reda. Barem sam tako mislila
Normalno je u takvim okolnostima da žudite da budete deo tog sveta. A onda je došla 1999.godina. I shvatite da je taj svet ipak drugačiji od onoga što ste mislili da jeste. Zapravo je u suštini šarena laža Volta Diznija. Ali laka za progutati dok ste mladi. Bila sam težak liberal ( ne stranački nego ideološki ), skoro pa pravi libtard.
Kada pređete četrdesetu, vratite se na fabrička podešavanja. Ali taj proces ide polako. Zato što je i tada kao i danas, teško autovati se a da vam ne prikače sijaset epiteta : homofob, mizogin, nacoš, da sam muško bila bih i silovatelj, pećinski nacionalista i šta sve ne.
Danas, isti onaj Zapad, ona Evropa koju sam smatrala svojom, ukida medije, žigoše novinare, poziva na otimanje imovine ruskih kompanija, ukida ruske umetnike iz pretprošlog veka, ponižava sportiste i vrhunske umetnike proganja iz institucija kulture – i sve počinje da liči na vreme kada su nacisti proganjali jevreje da bi im oteli imovinu. Znam, neko će reći ne može se porediti. Ja mislim da može. A ako su to vrednosti ka kojima treba da težimo, onda bez mene molim vas. Ja u tom kolu ne želim da igram. Ne više.
Iva Bajković
Izvor: Fejsbuk