Vjerovatno Ivana Vukovića, gradonačelnika Poće, mnogi doživljavaju kao uspješnog i ostvarenog čovjeka. Računaju, slutim, mlad, naočit još ga politika nije utovila pa mu i mašnja lijepo pristaje, doktor je na fakultet, predsjednik najglavnijeg grada, ada desna ruka Milova. Kud ćeš preko toga? Ipak meni je Ivana od Poće žao i to zbog nekoliko stvari.
Prvo moraš biti dobrano tupav i nemaštovit, tužno oskudne mašte, pa da ti padne na pamet da tepaš gradu. Zamišljam ga kao onog junčića Ferdinanda koji u hladovini na brežuljku miriše cvijeće, dok drugi bikovi oštre rogove za koridu. Samo naš Ivan od zadivljenosti Podgoricom sa glavice između Kokota zašorenih usana i klonule vilice osim svjetala voljenoga grada, kao kolega iz partije pjevač Žuti, ne vidi ništa drugo. Dakle Ivan ima vlažne snove kad se prije počinka prošeta do nekog od vidikovaca svog grada. Tužno.
Dragi i neiskusni Ivane, putovao si makar o našem trošku podosta i vidio gradova i mogao skontati da tvoja i moja Podgorica nije za oduševljavanje, a tek ne za mokre jutarnje gaće. Mala je, neplanska, rušena, i sad divljanjem tvoje partije i njenih tajkuna, a Bogami i grđana pretvorena u urbano šarenilo, nesklad i fenseraj. Naša je velim, ali idiotski zvuči da kažemo da je najljepša. Ličilo bi to na neku našu rođaku koja za svoje dijete govori da je genije, a ono sa devet godina još ne kreće u školu. Valjda pretjerano bistro.
Uostalom i da imaš osnova, a emocija ti naivnih izgleda ne manjka, da tepaš svom gradu, kako to moj Ivane smjestiti u jezičku ravan. Kako tepati bilo kom gradu? Recimo Zagrebu, Beogradu ili Plužinama. Ne biva.
Druga moja emocija prema ovom mladiću, ne po godinama nego po statusu, je to što ne konta politiku ili u najmanju ruku dva velika prevaranta. Diviti se Brozu i šunjati se uz Mila, e to jeste za zaplakat, što kažu Staropoćani.
Jedan od najvećih prevaranata prošlog vijeka koji je u ratu i na Golom otoku posjekao na stotine i stotine naših komšija i rođaka a ti da mu u 21. vijeku dižeš spomenik, e to je Ivane ili nemjerljiva bestidnost ili crnja neznavenost i zatupljenost. Ili ti samo time ilavo hoćeš da ljutiš četnike i Srbe. A tebi je to isto. Slično je i sa Milom. Nakon 30 godina pljačke ti pristaješ da statiraš i budeš anđibula zlu koje je ocrnilo, obrukalo i opljačkalo ovu ionako posnu zemlju. To nije samo sramota to je i tuga.
No đe ja tebe učim s kim ćeš i kako ćeš, rekao bi tebi daleki Matija. Ipak si ti doktor nauka. Ne kao Veljović, no bolji. Ti nisi prepisivao. Ali nemoj sad da se veljaš – praviš važan. Nabubao si ti to sigurno sve kako je podvučeno u skriptama ali ti nekako nije leglo. To ti je, da ti se povjerim, kao ja kad bi naučio neki sonet Nastasijevića. Vezem ja to kao prepelica naizust, ali jadno kontam. Fale mi neke riječi. Vidjeli me da se znojim pa rekoše – Moma ne koristi glagole. Ih ja onda još u većoj muci – šta onda tu ko radi. Tako ti, čini mi se kontaš te tvoje nauke, jer ne može biti da predaješ te međunarodne odnose i rabote i da kažeš da je Belgija vojno neutralna, a u njenoj Poći – Briselu sjedište NATO-a. To ne može biti lapsus.
Pomalo mi te je žao i zbog očevidnog (znam da ti voliš ovu crkvenu leksiku) životnog neiskustva. Ne zamjeri ali na licu ti se ne vide, ni u naznakama, tragovi ni knjige ni kafane ni burnih i neuzvraćehih ljubavi. Lice prostrano i ravno, osmejak nesiguran, ručiče čuvane – nikad nijedan modri nokat, a kamoli crvena pesnica. Kao Balaševićev dobri Bane.
Nijesi brate ni oženjen, a bilo bi prirodno pošto imaš položaj, kola i vozača da imaš i ljubavnicu. Listao si dati Nušića, on je pristupačniji od Nastasijevića. Primakao si četedeset, vrijeme je. Onda ćeš biti smireniji, nećeš se topiti u emocijama prema Poći, tepaćeš … nekoj dami, kojoj ćeš se dopasti i ti i tvoj status. Ako ti se što ne pokalabasi, ka’ što oće, narednog proljeća.
Ne znam jesi li skontao Selimovića kad priča da su ove godine, u kojima si ti sad, ružno doba, kaže tad si još jak i mlad da bi mogao planirat, ali si i načeo starost da bi mogao mnogo ostvarit.
Zato batali se ti ovoga. On ni sam na sebe više ne računa. No čini nešto, kad dogodine frljiš s fotelje, posle će biti kasno.
„Poslušaj zato savet
što će ti čiča dati,
kad imaš mladog petla
ne daj mu da se pati.
Pusti ga neka leti,
neka ga koke vide,
posle će biti kasno,
i petlu vreme ide“.
Milo mi zbog tebe što završih sa Balaševićem.
Mirko Plamenac
